Page 33 - STAV broj 430

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Koračajući tuzlanskim ulicama

PONEŠTO O KNJIZI KOJA

NEĆE BITI NAPISANA

“Nego, upravo sam vidio Dragana. Da te podsjetim, bio je s
nama neko vrijeme na Majevici, u istom bataljonu. Onako, visok,
korpulentan, vazda vedar i spreman za šalu. Znaš li o kome pričam?”
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ
relazim Most s kipovima, a u susret jedan od najljepših na svijetu. Posjetite i – Naravno, kako ne bih znao!? Odlično
mi ide stari prijatelj, dobar, predo- Širaz i Tabriz, također jako lijepi gradovi, ga poznajem. Dragan je Stjepanov sin, bili
bar čovjek, jedan od onih “varenih i a ostalo je do vas, odnosno do onog što pu- smo komšije u Dragodolu. I? Šta je s njim?
P pečenih”: odrasli smo skupa, u školi tovanje sobom nosi. – Ide u Iran.
u istoj klupi sjedili i uvijek bili dobri, jako Popričali smo još malo. Žurilo mu se. – Šta će tamo?
dobri. Dakako, susret je srdačan. Uzgred, Veli, odmah se vraća u Split, u Tuzlu je do- – Da potroši višak para.
Dragan, tako se zove, dugo, skoro tri dece- šao nakratko, na jedan dan, tek da provjeri – Dakle, uspio je. Pravi iskorak u pravo
nije, živi u Splitu (majka mu je Splićanka). je li sa stanom sve uredu. Poželio sam mu vrijeme i eto rezultata... Da, da, tako se to
Iz rodne Tuzle, odmah po okončanju Agre- sretan put, rukovali smo se, zagrlili i okre- radi, baš tako... Ma, znaš šta? Neka ga, neka
sije, ispravno i promućurno shvativši da u nuli svako na svoju stranu. troši višak para, dobar je to insan, lijepo od-
ovom gradu hljeba nasušnog za njega nema Ulazim u moju mahalu. Vidim, komši- gojen, obrazovan, vrijedan... Dobar, dobar...
niti će ga u dogledno vrijeme biti, pakuje se i ja Emin tromo i oborenog pogleda korača Šta ti kažeš?
tiho odlazi. I uspio je. Realizirao se. Neka je. nevelikom avlijom. Kao i uvijek, oskudno – Ništa. Slažem se.
Tako, dok razgovaramo, veli da sa supru- je odjeven (nikad mi nije bilo jasno zašto – A mi? Šta ćemo mi?
gom naredne sedmice putuje u Iran, onako, se za hladnih, vjetrovitih dana, pa čak ni – Možeš li biti određeniji?
tek da ga želja mine, jer, kako reče, Perzija zimi, ne odijeva toplije). Velim, ushodao se – Mi, kažnjeni. Šta ćemo?
ga je, iz njemu nikad dokraja rasvijetljenog Emin, oborenog, fiksiranog pogleda i, da – Shvatam šta me pitaš, ali odgovor ti
razloga, od djetinjstva snažno privlačila, se to vidjeti, grozničavo razmišlja. Narav- ne mogu dati. Ne znam.
pa, kako mu je poznato da sam živio i radio no, znam i čemu. Potrošio je penziju, a po- – Ti si profesor i pisac, objavio si neko-
u Teheranu, poče zapitkivati me o mnogo lovina je mjeseca. Do nove, za njega, cijela liko knjiga. Je li tako?
čemu te zamoli za praktičan, koristan savjet. vječnost. Zato i hoda, smišlja rješenje, traži – Tako je.
– Da, savjet ti mogu dati. Jedan, jedini: izlaz. Nikad ga ne nađe, pouzdano to znam. – Imam ideju, mislim ideju za knjigu,
budi oduševljen, a razočaranje ili rezignira- Jednostavno proguli nekako kroz kokuzluk a naslov bi mogao biti – Mi, kažnjeni. Ako
nost nipošto i ničim ne pokazuj. do nove penzije, plati račune, kupi za supru- su nas svi zaboravili, a jesu, neka makar u
– Kako to misliš? gu i sebe najnužnije lijekove, nešto hrane i knjizi ostane trag o nama, pa kakav god.
– Iranci su komunikativni i susretljivi. tako ukrug. Pozdravljam ga, on ljubazno Možeš li takvu knjigu napisati? Možeš li
Pitat će te svašta, možda pozvati i kući, na otpozdravi, priđe kapiji i reče: bar pokušati?
ručak. Ne plaši se i ne odbijah ih, oni su – Kako si? Kako se živi? – Emine, izgleda da nisi...
naprosto takvi, dobri ljudi. Eh, sad, ovo je Pogledah ga iznenađeno. Komšije smo, – Eto, ja sam rekao svoje. Pokušaj, ni-
sržno: poneko od onih s kojima ćeš ulaziti u ograda nas dijeli, susrećemo se desetak puta šta te ne košta – reče i, valjda potjeran nuž-
dijalog, a nakon sijaset postavljenih ti pita- dnevno, znamo sve ili skoro sve jedan o dru- dom, žurno ode.
nja, otvorit će priču o lošem stanju u državi. gom, a moj dobri Emin, razgolićen i s bla- Pođoh i ja. Kod avlijskih vrata ugledah
Ni riječ ne progovaraj, šuti kao zaliven. Na ženim osmijehom na ispaćenom licu (kakav i pomilovah mačku koja obitava na mojoj
koncu, bit ćeš upitan kakvi su tvoji dojmo- kontrast, pomislih gledajući ga), obraća mi terasi. Umilno me pogleda. Rekoh joj da sa-
vi. Takvo je pitanje navlakuša, a osoba koja se kao da se godinama nismo vidjeli. Zaista čeka, da ne miče, hranu ću donijeti. Otklju-
ti ga postavlja instruirani provokator. E tad čudno. Ipak, nisam reagirao. Ugrizoh se za čah vrata i uđoh u teškom tišinom poklo-
budi oduševljen, svim i svačim, Eto, to je sve. jezik i rekoh: pljenu kuću. Sjedoh nakratko. Razmišljam
– Hvala ti. Planiramo zadržati se duže – Deveram. Danas me zaboli ovo, sutra o Eminovom prijedlogu. Ideja je dobra, ali
u Teheranu, pa, reci mi, na šta da obratimo ono. Eto, tako sam. u mom kratkom romanu Mučilište odavno
pažnju, šta da posjetimo? – I ja isto. Rat nas je potrošio, moj bra- obrađena (Eminu ovaj tekst očito nije po-
– Koliko ostajete u Iranu? te, rat... znat). I šta se desilo? Ništa. Niko se ni po
– Trideset dana. – Nego, upravo sam vidio Dragana. Da stražnjici nije počešao. Šta sad? Da ispisu-
– Ne gubite vrijeme u Teheranu. Nema te podsjetim, bio je s nama neko vrijeme na jem nešto slično? Zapravo, u biti, isto? Ni
se bogzna šta za vidjeti, izuzev drevnog gra- Majevici, u istom bataljonu. Onako, visok, govora. Odoh ja nahraniti mačku, to mi je
da Reja. Uostalom, sve će vam se samo reći. korpulentan, vazda vedar i spreman za šalu. preče, pomislih, pa stavih u zdjelu ono što
Obavezno posjetite Isfahan. Prekrasan grad, Znaš li o kome pričam? se od nimeta u kući našlo i izađoh vani. n

STAV 2/6/2023 33