Page 49 - STAV broj 270

BOŠNJAK U NEW YORKU

Nesigurnost sigurnosti

SVAKI NAS JAHAČ

APOKALIPSE PRIJE

ILI KASNIJE UHVATI

U RASKORAKU

Piše: U svakom belaju uvijek najbolje prođu oni koji uteknu brzo i daleko. Ili
Nebojša oni koji su već dovoljno daleko, sakriveni od civilizacije u dubokoj šumi
ŠERIĆ ŠOBA Bornea ili Amazona. Sve epidemije u historiji svijeta koje su pomorile
narode i civilizacije došle su, čini se, u pravo vrijeme, sa sobom
donijele promjene nagore ili nabolje, prosijale sretnike od nesretnika

a samom kraju rata (prije nego se bih se obreo punih džepova u nekom luk- koja lagano spušta kapke i šutke šmeka,
nastavio voditi drugim sredstvi- suznom švicarskom restoranu i naručivao prerijskim psima kako stoje iznad jazbine.
ma), u njegovom posljednjem ne gledajući u cijene, i dalje sam osjećao Zavidimo i leopardu kada stigne antilopu,
Nmjesecu, našao sam se ponovo isto. Vjera u bilo kakav politički sistem pavijanu dok slasno guli bananu. Ali ljudi
u snijegu Treskavice, u njenoj dubokoj nije postojala: ko se na mlijeko oprži, taj i su nakrivo nasađeni pa rado gledaju i piliće
šumi. Gledao ispred sebe i pitao se gdje u jogurt puše. A kako sam stario, sve više u inkubatoru, ribe u ribogojilištu, purane i
sam, znajući po vijestima da je povratak u sam maštao o pustim ostrvima, kućama na brojlere kako kljucaju vlastiti izmet. Sve
grad sasvim izvjestan. Već su došle priče o osami, brodu na pučini, vlastitim baščama metamorfoze kroz koje čovjek prođe u ži-
demobilizaciji, neki su se već sretnih lica i vinogradima, solarnim ćelijama, bunke- votu ne govore mnogo, baš kao i domine
krenuli vraćati u grad. Ispraćao sam žar nji- rima punim hrane. Nesigurnost je postajala koje se u padu strovaljuju jedna na drugu
hovih cigareta i ratom iscrpljene siluete dok sve jača kako je okolina postajala sigurni- dok posljednja ne dođe na red. A onda se
su virile iza cerada kamiona koji su jedan ja. Robinzon Kruso čuči u meni, porastao pitamo kako izgledaju stvari s druge strane
za drugim nestajali iza prve okuke. U tim je doomsday prepper, u snovima se uvijek i šta nas ondje čeka.
momentima razmišljao sam šta dalje, kako bježi od nečega – što dalje od ljudi. I ova korona došla je tiho, kao prvi sni-
vjerovati bilo čemu u budućnosti, kako biti U realnosti sam srljao u sve veće i veće jeg, krenula je prekrivati sve na šta padne.
siguran da svaki budući mir neće biti samo gradove, kompliciranije sisteme i države, A ljudi k’o ljudi, nemaju druge nego da tra-
još jedno u nizu primirja, opsjena iza za- stresnije i okrutnije sredine, radio za ljude že zaklon. U svakom belaju najbolje uvi-
magljenih prozora, time out na utakmici. koji deru kožu s leđa. Sve dobro i loše što jek prođu oni koji uteknu brzo i daleko. Ili
Držao sam pušku u ruci i krenuo u šumu, se desilo otvaralo je ista vrata, nove puto- oni koji su već dovoljno daleko, sakriveni
daleko iza linije, nadajući se da ću ulovi- kaze prema istim stvarima. Zamor materi- od civilizacije u dubokoj šumi Bornea ili
ti nekog srndaća, zeca. Nisam bio gladan, jala i godine stignu čovjeka, a što si stariji, Amazona. Sve epidemije u historiji svijeta
osjećao sam potrebu da se brinem sam o sve je teže počinjati ispočetka, saginjati se koje su pomorile narode i civilizacije došle
sebi, da ne zavisim od drugih u bilo čemu. i uspravljati po cijeli dan. Čim na pamet su, čini se, u pravo vrijeme, sa sobom doni-
Taj imaginarni lov u koji sam se upustio padne ta neka imaginarna penzija, ambicije jele promjene nagore ili nabolje, prosijale
(znajući da ništa neću uloviti) stvarao je splasnu i traži se pogledom sigurno mjesto, sretnike od nesretnika.
privid da sam sam na svijetu, u apsolut- tiha luka, mjesto bez zemljotresa, rata, stre- Dok brojimo mrtve i oporavljene, ra-
noj tišini šume i zimske idile. Gazio sam sa, odgovornosti, komplikacija bilo kakve čunamo koliko zaliha imamo u špajzu, ko-
nezgrapno i bučno, disao duboko i tražio prirode. Utopija je kao oblog, namijenjena liko imamo godina, kakvi su nam pritisak
sebe u tom nekom početku sljedećeg života svima koji bi da zazidaju i ograde, utvrde i i šećer, koja nam je krvna grupa, jesmo li
koji se nazirao. Zakleo sam se sebi da više betoniraju, osiguraju se od promjena, pado- cijepljeni na BSŽ, imamo li dobru masku,
nikada neću biti gladan, prepustiti se ma- va i uspona. Besplatnog života nema niti ga jesmo li dovoljno udaljeni od drugih, hoće
tici i čekati mrvice sa stola. Bilo kakva sa- je ikad bilo, sve se plaća na ovaj ili na onaj li biti respiratora ako dogori do nokata, ko-
mostalnost bila je na dugu štapu, i dalje je način. Svaka riječ i svako slovo ima svoju liko imamo para na računu, jesmo li oprali
trebalo vjerovati u iste stvari, u sigurnost cijenu, imaju je i rijeke i planine, čovjek je ruke, slušamo vijesti u nadi da će vakcina
nesigurnosti. proklet pa u svemu gleda ekonomsku vri- biti pronađena. Kao i na početku rata, nova
Nije prošlo dugo od kraja rata, a nabilo jednost, čak i na nekom asteroidu udalje- pravila igre nametnu se sama po sebi. Što je
se bilo dosta kilograma. Nisam mogao ništa nom hiljadu svjetlosnih godina. važilo jučer, danas ne važi. Svaki nas jahač
ostaviti u tanjiru iako više nisam bio gla- Svako barem malo zavidi ljenjivcu apokalipse prije ili kasnije uhvati u rasko-
dan. Oči su i dalje bile gladne. Čak i kada dok visi na grani i bezbrižno žvače, sovi raku. Tako je bilo i tako će i ostati. n

STAV 7/5/2020 49