Page 42 - STAV broj 330
P. 42

DRUŠTVO



          Tako su dobile i ime. “Mrtvare” ili “mr-
          tvačke cipele”.
            Armin objašnjava da je naviše infor-
          macija o “mrtvarama” dobio od ljudi iz
          Memorijalnog centra, prije svih od Azi-
          ra Osmanovića.
            “Ljudi su u to vrijeme u Srebrenici
          vjerovali da se ljudi sahranjuju u tim ci-
          pelama na Zapadu, ali nije to samo nji-
          hovo vjerovanje. To je zaista bilo tako,
          i sad se mogu kupiti na stranicama po-
          grebnih preduzeća. Meni je bilo nevje-
          rovatno da nekome može naumpasti da
          čovjeku pokloni cipele da ih nosi ako
          zna da se u tim cipelama ljudi sahra-
          njuju, i to da ih pokloni čovjeku koji
          će za kratko vrijeme bježati preko brda
          i dolina od genocida u cipelama koje bi
          se raspale ovdje na asfaltu. Meni je to
          nevjerovatno. U razgovoru s nekoliko
          ljudi saznao sam da su i ostali građani
          u BiH dobijali te ‘mrtvare’ cipele u dvi-
          je varijante, bile su crne, koje su, kao,
          bile malo kvalitetnije, jače, i bež, koje
          bi u dodiru s vodom bukvalno nestajale.
          Kažu da im je đon bio dobar pa su ljudi
          šili obuću od šatorskih krila koristeći
          đonove od ‘mrtvara’. Na fotografijama
          se jasno vidi kako su im pokušavali pro-
          dužiti vijek, kako su ih krpili, zašivali”,
          objašnjava Durgut.

          PATNJA I KREATIVNOST
            U Srebrenici dok je bila zaštićena
          zona, u koju ništa nije moglo ući osim
          malo humanitarne pomoći, svega je
          falilo. Odjeće i obuće posebno. Nema
          smetljišta koje nije prekopano po ne-
          koliko puta da bi se našli stari đono-
          vi, gume od bicikla ili nešto što bi se
          moglo iskoristiti da se napravi obuća.
          Uzimali bi te stare đonove ili đonove
          od mrtvara, nije važno jesu li isti, važ-
          no je bilo samo da su lijevi i desni, te
          bi se od malo jačih materijala koji su
          bili sastavni dijelovi padobrana koji-  Portret, autor Aida Redžepagić
          ma je spuštana humanitarna pomoć u


          U Srebrenici, dok je bila u okruženju, jedini izvor električne energije jedno vrijeme bile su
          diname od bicikla, radio bi se priključio na dinamu, a da bi se mogla proizvoditi struja, neko
          je morao okretati točak od bicikla, ako je bilo bicikla koje bi se moglo koristiti za to. Češće
          je za to korištena “prela”, naprava za predenje vune. Vjerovatno je među prvima u Bosni
          i Hercegovini ratna Srebrenica dobila male hidrocentrale. Nekad 1994. godine i 1995. one
          su bile hit u Srebrenici, skoro na svakom jačem potoku ljudi su ih pravili. Napravili bi male
          brane, stavili generatore i pravili struju. To je bilo ravno svjetskom čudu, svaki potok po
          nekoliko čuda. Prvi put se 1995. moglo gledati finale Lige prvaka. U Potočarima je u to vrijeme
          radilo i kino. Istina, improvizirano, tako da je bio televizor u sobi s videorekorderom i puštali
          se filmovi kakvi su se mogli pronaći. Recimo, neki u kojem je glavni glumac Jean-Claude Van
          Damme. Ulaznica u kino koštala je jedno kokošije jaje ili dva duhanska papirića.



         42  2/7/2021 STAV
   37   38   39   40   41   42   43   44   45   46   47