Page 43 - STAV broj 330

kaže da je dizajnirana na takav
način da se može lahko sklopi-
ti i postaviti bilo gdje. Volio bi,
ističe, da bude postavljena u
što više gradova u Bosni i Her-
cegovini, a kasnije i vani, ali
ipak prvo treba krenuti od svoje
avlije. Nakon što obiđe gradove
gdje bude interesa, a izložba je
takva da je zaista treba vidjeti,
vratit će se u Potočare, tamo
gdje i pripada.
Izložbu prati i knjiga na 60
stranica u kojoj ima malo više
teksta, malo više informacija
o fotografijama, o cipelama,
ljudima i njihovim sudbina-
ma. Knjiga će se moći kupiti
tokom izložbe, a novac ide bi-
blioteci Memorijalnog centra.
Na taj način će se novac vratiti gdje treba da bude.
“Dobra je stvar za Memorijalni centar da ima takvu izlož-
Srebrenicu iz aviona ili od šatorskih krila, ako bi ih se gdje bu koju uvijek može pokazati bilo gdje. Na kraju krajeva,
moglo pronaći, krojili i šili gornji dijelovi obuće. A odjeća je oni su potpuno finansirali projekt. Bez ljudi iz Memorijal-
tek posebna priča, pantole, kada bi postale tijesne, proširiva- nog centra, bez Azira Osmanovića i Emira Suljagića, izlož-
ne su umetanjem platnene trake cijelom dužinom nogavice. be vjerovatno ne bi ni bilo”, zaključuje Armin Durgut. n
“Nevjerovatno je kako su se ljudi snalazili u enklavi gdje
nije bilo ničega. Nismo uspjeli istražiti kako su ‘mrtvare’
došle kod nas, ko ih je dostavio... Ali svejedno, mnogo sam
naučio od ekipe iz Memorijalnog centra. Oni često pretra-
žuju teren i donose predmete, donose ih i sami građani.
Kroz te predmete se može vidjeti koliko su ljudi patili u to
vrijeme, ali može se vidjeti i njihova kreativnost. U arhivu
Memorijalnog centra ima i generator za struju, napravljen
od bubnja veš-mašine, ima i neki radio koji je pokretala di-
nama od bicikla”, govori Armin Durgut.
U Srebrenici, dok je bila u okruženju, jedini izvor elek-
trične energije jedno vrijeme bile su diname od bicikla, ra-
dio bi se priključio na dinamu, a da bi se mogla proizvoditi
struja, neko je morao okretati točak od bicikla, ako je bilo
bicikla koje bi se moglo koristiti za to. Češće je za to kori-
štena “prela”, naprava za predenje vune. Vjerovatno je među
prvima u Bosni i Hercegovini ratna Srebrenica dobila male
hidrocentrale. Nekad 1994. godine i 1995. one su bile hit u
Srebrenici, skoro na svakom jačem potoku ljudi su ih pravili.
Napravili bi male brane, stavili generatore i pravili struju.
To je bilo ravno svjetskom čudu, svaki potok po nekoliko
čuda. Prvi put se 1995. moglo gledati finale Lige prvaka. U
Potočarima je u to vrijeme radilo i kino. Istina, improvizi-
rano, tako da je bio televizor u sobi s videorekorderom i pu-
štali se filmovi kakvi su se mogli pronaći. Recimo, neki u
kojem je glavni glumac Jean-Claude Van Damme. Ulaznica
u kino koštala je jedno kokošije jaje ili dva duhanska papi-
rića. Ili je možda bilo obrnuto, dvoje jaja ili jedan papirić?!
No problem sa strujom iz malih hidrocentrala bio je taj što
je napon bio nestabilan. Malo jača voda i napon skoči, pa
spadne itd. Ali barem se pokušavalo nešto gledati.
“Ljudi se uvijek prilagode, život ne može stati, život ide
dalje”, dodaje Armin.
Objašnjava nam da Srebrenicu prati zadnjih pet godina
i dosta je priča ispričano, ali uvijek na sličan način.
“Ja sam tražio neki drugačiji ugao, a da je opet jako, bru-
talno, indirektno bez suza, bez krvi i kostiju”, objašnjava on.
Izložba fotografija “Mrtvare” Armina Durguta otvore-
na je 1. jula u Umjetničkoj galeriji BiH. Armin o izložbi

STAV 2/7/2021 43