Page 25 - STAV broj 276

enklavama u okruženju, poput Srebreni-
ce. Kamioni su, međutim, bili prazni! Dva
kamiona trebala su biti samo kao poruka.
Međunarodna zajednica samo je inscenira-
la događaj, kao znak da Srebrenica nije ot-
pisana”, objašnjava Fink.
Kada je francuski general Philippe Mo-
rillon, komandant UN-ovih trupa u Bosni
Hercegovini, uvečer htio otputovati, srebre-
ničke žene blokirale su njegovo vozilo. Zuhra
Osmanović bila je među stotinama žena koje
su sjele pred džip UN-a s Philippom Morillo-
nom sprečavajući ga da se pokrene. Te večeri
žene čak nisu ni išle u potragu za tako iščeki-
vanom pomoći koju su avioni bacali u brdi-
ma. Naložile su vatru ostavši sjediti, ne želeći
nigdje otići dok general ne bude učinio nešto
čime će im garantirati sigurnost. Nakon noći
u kojoj je bio blokiran u Srebrenici, Morillon
je naredio da se donese plava zastava Ujedi-
njenih nacija i da se objesi na balkonu Pošte u
centru grada, obećavajući okupljenoj masi da
od sada stoje pod zaštitom Ujedinjenih naci-
ja. Ljudi su se radovali, ali osjećaj da se ništa
bitno neće u njihovoj situaciji promijeniti nije
napuštao ne samo porodicu Osmanović nego
ni mnoge druge: i dalje su bili odsječeni od
ostatka svijeta! Oni se moraju i dalje svakod-
nevno boriti za koricu hljeba koja ih održava
na životu. Nekoliko dana nakon što je general
otputovao sa svojom pratnjom, granate su iz
dana u dan nastavile sve više padati.
“Bosanski Srbi su sve više stezali obruč
oko Srebrenice. Sredinom aprila već su bili
stigli do granica grada. Danima je četvero
Osmanovića izdržavalo u podrumu Hotela
‘Domavija’, dok bi trajalo sve žešće grana-
tiranje, kakva do tada nisu doživjeli. Stanje
se nešto popravilo tek nakon što je Vijeće
sigurnosti Ujedinjenih nacija proglasio en-
pronaći sklonište. Azem i Zuhra Osmano- MORILLONOVA OBEĆANJA klavu Srebrenice ‘sigurnosnom zonom’ pod
vić, zajedno s djecom, morali su tražiti novo “Sredinom maja je, ipak, došao jedan zaštitom Ujedinjenih nacija. U posljednjem
utočište. Ponovo su imali sreće. Rođak im je konvoj pomoći za Srebrenicu, nekoliko bi- trenu Vijeće sigurnosti svojom je odlukom
osigurao sobu u Hotelu “Domavija”, u cen- jelo ofarbanih džipova i dva teretna vozila spasilo Srebrenicu od kapitulacije. Niko nije
tru Srebrenice. Za Azema, Zuhru, Mirnesa i na kojima je ogromnim slovima napisano mogao objasniti šta ‘sigurnosna zona’ treba
Mersu Osmanović ta je hotelska soba postala UN. UNPROFOR – United Nations Pro- da znači. Azem i Zuhra Osmanović su, ipak,
dom duže od dvije godine, što u decembru tection Force, Mirovna misija Ujedinjenih kao i svi ljudi uokolo, čvrsto vjerovali da će
1992. niko nije ni slutio. nacija u bivšoj Jugoslaviji – ovim konvojem ih svijet odsada štititi.”
Osmanovići skoro da nisu imali nika- htio je pokazati kako neće dozvoliti da ih bo- Osmanovići su pokušavali živjeti, ta-
kvog novca. Nikakva humanitarna pomoć sanski Srbi spriječe u dostavljanju pomoći koreći, normalnim životom, onoliko koli-
nije stizala. Ono nešto nakita što je imala ko su to prilike dopuštale. Njihova djeca,
Zuhra je počela mijenjati kod lokalnih selja- Mirnes i Mersa, išla su u školu ako bi škole
ka za malo hrane: hljeb, brašno, ulje, malo uopće bilo; Azem i Zuhra stalno su bili u
povrća. Za njihov vjenčani prsten dobila “Početkom maja 1992. stanje potrazi za nečim: odjećom, obućom i osta-
je dva kilograma brašna. Od marta 1993. je postajalo sve opasnije. lim stvarima potrebnim za život. Otkako
godine, piše Fink, noću su dolazili avioni je Srebrenica postala sigurnosna zona, do-
i bacali palete s hranom kao pomoć opko- Osmanovići su postali lazili su ponekad konvoji s humanitarnom
ljenima u Srebrenici, koja je bila potpuno istinski uplašeni. Marko, pomoći, istina, neredovno. Uvijek je svega
odsječena. Kad bi se smrklo, svi koji su se bilo premalo. Nije bilo ni struje ni vode. Što
koliko-toliko mogli kretati uzbrdo pen- susjed – Srbin, koji je bio u je takvo stanje duže trajalo, postajalo je sve
trali su se uz obronke planina koje su se iz nepodnošljivije. Nakon tri godine izbjegli-
srebreničke doline strmo uzdizale. Azem i policiji, još 6. maja izjavio je štva, porodica Osmanović iz sela Zgunja na
Zuhra uvijek su išli odvojeno kako bi ma- da se ne trebaju brinuti, da obali Drine propadala je kao i hiljade drugih
kar jedno od njih imalo šanse da bilo šta porodica u enklavi: iscrpljeni, izmučeni, pr-
donese “kući”. se ništa neće desiti” ljavi, izmršavljeni...

STAV 18/6/2020 25