Page 26 - STAV broj 276

POLITIKA

POČETAK KRAJA Ljudi su se nadali da će ondje biti sigurni od “HEJ, MLADIĆU, DOĐI OVAMO”
Šestog jula 1995. godine pade granata na Srba. U paničnom strahu trčali su bez cilja, “Autobusi i kamioni dolazili su i poste-
Hotel “Domaviju”, sprat iznad Osmanovića. svuda su se čuli vriska i plač. Porodice su se peno odvozili ljude. Zuhra Osmanović jedan
Vojska Republike Srpske započela je novu gubile iz vida. Sve je bilo prekriveno zastra- cijeli dan i dvije noći odugovlačila je da krene
ofanzivu, koja je ovaj put trebala biti odlu- šujućom bukom granata koje su bez prestan- prema autobusima. Ipak nije imala više toli-
čujuća. Od tada su Azem, Zuhra, Mirnes i ka padale na grad. Zuhra Osmanović sakupila ko povjerenja u generalova obećanja nakon
Mersa Osmanović, kao i njihovi susjedi, ži- je ono malo sitnica koje je imala, povela svo- što su glasine da Srbi razdvajaju sve muš-
vjeli praktično stalno u podrumu. je dvoje djece i uputila se prema Potočarima. karce postajale sve izvjesnije. Njen Mirnes
Pet dana zaredom, svakim danom sve više, Desetine hiljada osoba odjednom se pokrenu- imao je tek 14 godina, ali je bio odrastao, za
padale su granate. Onda se pročulo: “četnici” lo. U toj paničnoj gužvi nije bilo šanse pronaći svoje doba previše odrastao. Zbog toga je nji-
se spremaju da napadnu grad. Izbila je pani- Azema. U međuvremenu je izgubila kontakt hov izlazak odgađala koliko je moguće. Tek
ka. Azem je otišao tražiti svoje roditelje. Kako i sa svojim i s Azemovim roditeljima, kao i s u rano poslijepodne 13. jula 1995. godine,
se nije vraćao, Zuhra je pošla za njim. Kada se drugom rodbinom. Ogroman ljudski talas va- drugog dana deportacija, krenula je s dje-
vratio, našao je samo djecu. Majci trebaju pre- ljao se prema Potočarima, industrijskoj zoni com prema improviziranoj ogradi, koju su
nijeti da mu spremi nešto za jelo, jer će on, za- udaljenoj oko pet kilometara od Srebrenice. holandski vojnici bili napravili. Drugo im
jedno s ostalim muškarcima iz Srebrenice, otići Kada je Zuhra Osmanović s djecom konačno nije ništa preostajalo. Većina ljudi već je bila
u brda. Zatim je ponovo izašao vani, vjerovatno ondje stigla, prostor oko baze vojnika Ujedi- otišla. Ovo troje je prošlo pored improvizira-
da traži svoju suprugu. “To je bilo posljednji njenih nacija bio je već blokiran”, piše Fink, ne ograde uz koju su stajali vojnici s plavim
put da su Azema Osmanovića iz Zgunje, općina objasnivši da su tvorničke hale uokolo bile šljemovima, žureći prema koloni autobusa i
Srebrenica, sina Hakije, rođenog 23. novem- prepune izbjeglica jer su ljudi u njima tražili kamiona koji su stajali desno uz ivicu ceste.
bra 1959. godine, njegovi vidjeli živog. Zuhra zaštitu od vrelog ljetnog sunca. Zuhra, Mir- Najednom su okolo stajali još samo vojnici
Osmanović uzaludno je tražila svog muža. U nes i Mersa Osmanović jedva su našli malo bosanskih Srba, neki od njih s psima. Zuhra
gradu je vladao potpuni haos. Govorilo se da će mjesta u depou autobuskog preduzeća, olu- Osmanović u trenu je shvatila da muškarci
se muškarci sakupiti kako bi se zajedno probili pine starih autobusa nudile su makar malo bivaju odvajani od porodica – mladi, stari,
preko brda do teritorije pod kontrolom Vlade hlada. Bio je 11. juli 1995. godine, kasno po- sasvim stari, bilo je nebitno: žene i djeca de-
Republike Bosne i Hercegovine. Bio je to put slijepodne. Približno 25.000 osoba pobjeglo sno, muškarci lijevo”, piše Fink.
dužine oko 70 kilometara. Žene, djeca i stariji je ka holandskom bataljonu UNPROFOR-a. Uskoro je jedan od vojnika dozvao Mir-
bi se trebali uputiti prema bazi UNPROFOR-a, Ničega nije bilo za jelo, jedva nešto za piće, nesa: “Hej, mladiću, dođi ovamo!” Zuhra je
koja je bila uspostavljena kod mjesta Potočari. nije bilo toaleta. čvrsto držala sina, rekavši da je povrijeđen,
još ima gelere od granata u nozi. Vojnik je
KAKO JE NASTALA VELIKA STUDIJA želio znati koliko mu je godina. “Trinaest”,
MATTHIASA FINKA odgovori Zuhra. “Petnaest”, reče Mirnes.
Imao je 14 godina i 10 mjeseci. U septem-
Godine 2016. na njemačkom jeziku publicirana je knjiga Srebrenica: hronologija jednog bru, dakle, za oko dva mjeseca, imao bi pet-
genocida ili šta se desilo sa Mirnesom Osmanovićem historičara i novinara Matthiasa naesti rođendan. Vojnik otrgnu Mirnesa od
Finka. Ova studija na 1.000 stranica nudi iscrpnu genealogiju Genocida u Srebrenici. majke. Zuhra i njena kćerka pokušavale su
Autor se godinama bavio ovom temom, sam je poduzimao i učestvovao u brojnim istra- ga zadržati. Utom je pristupio još jedan voj-
živanjima u Bosni sakupljajući informacije od stotina svjedoka, a od posebne je važ- nik govoreći kako treba pustiti sina da ide,
nosti činjenica da je od samog početka pratio rad Međunarodnog krivičnog suda za uskoro će kao zarobljenik biti razmijenjen,
bivšu Jugoslaviju u Hagu. Knjiga je nastala kao rezultat višegodišnjih istraživanja koje je objašnjavao je. Zuhra Osmanović okrenula
autor proveo po narudžbi Instituta za društvena istraživanja u Hamburgu. Ovaj institut se i odjurila nazad do jednog vojnika UN-
(HIS) vrijedi za jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih u Saveznoj Republici Njemačkoj, PROFOR-a. On bi morao pomoći, vikala je,
a poseban ugled postigao je istraživanjima na području nasilja u društvu u 20. stoljeću. plakala, vukla ga. Vojnik ju je samo pogledao.
“Moji prvi susreti s Bosnom i ratom u Bosni dogodili su se u Münchenu, u jednom smje- On ju nije razumio. “Pogledajte tamo šta ovi
štaju za izbjeglice. To je bilo 1997. godine, dvije godine poslije Dejtonskog ugovora. rade s ljudima”, ponovo je vikala. Međutim,
Bio sam neka vrsta postratnog reportera, pri čemu sam se intenzivno bavio njemačkom vojnik nije reagirao. Zuhra Osmanović, dr-
politikom prema izbjeglicama, posebno izbjeglicama iz bivše Jugoslavije u Njemačkoj. žeći kćer Mersu za ruku, odupirala se da ide
Tako sam stupio u kontakt s porodicom Osmanović iz Srebrenice, ustvari, s ostatkom dalje. Dok joj ne vrate dijete, neće se s mje-
porodice jer je u izbjegličkom smještaju živjela njena polovina – majka i kćer. Druga po- sta maknuti. “Idi na kamion, tvoj sin će biti
lovina, otac i sin, smatrani su nestalim. Ta sudbina – progon iz njihovog sela kod Ske- razmijenjen”, još jedanput pokušao je jedan
lana, njihovo potucanje kroz srebreničku općinu, preživljavanje u opsjednutom gradu, od vojnika da ju umiri, gurnuvši je prema
deportacija u julu 1995. godine, nestanak oca i sina – tako snažno me je obuzela da me kamionima na kojima su već sjedili ljudi, svi
više nije ostavljala na miru. Naredne, 1998. godine započeo sam potragu za nestalim zajedno prognanici, upravo kao što je i sama
četrnaestogodišnjim sinom Mirnesom, pa sam se zaputio u njihovo selo na obali Drine. bila. Zuhra Osmanović okrenu se i vidje kako
Trajalo je to sve do 2013. godine, sve dok nisam uspio razjasniti put njegovog nestan- odvode Mirnesa prema bijeloj kući, koja je
ka. Četrnaestogodišnji Mirnes Osmanović na izvjestan način personificira nepojmljiva stajala po strani na jednoj livadi. Pred zgra-
stradanja Srebreničana. Naime, kada čitamo tekst na zidu u Memorijalnom centru u Po- dom se gomilala čitava hrpa ruksaka i tašni.
točarima, ondje vidimo 8.372 imena srebreničkih žrtava. To je jedan anoniman broj. Me- I Mirnes je morao svoju tašnu ondje ostaviti.
đutim, kada se jedan od njih zove Mirnes Osmanović, kada se zna da je imao četrnaest Zatim je odveden u bijelu zgradu. To je bilo
godina, kada se sazna više detalja iz njegovog života, uključujući i bolni trenutak odva- posljednji put da je Zuhra Osmanović vidje-
janja od porodice, onda cijela tragedija dobija svoje lice”, kazao je Fink u razgovoru za la svog sina Mirnesa – 13. jula 1995. godine,
Stav. Četiri godine nakon publiciranja jedne od najvažnijih historijskih knjiga napisanih rano poslijepodne”, piše Fink u prologu svo-
o Genocidu u Srebrenici, ova je studija napokon prevedena i na bosanski jezik. Knjiga je kapitalne studije, u čijem nastavku donosi
je još u pripremi za štampu, a bit će publicirana krajem juna u izdanju “Dobre knjige”. hronologiju Srebreničkog genocida, tragajući
za sudbinom Mirnesa Osmanovića. n

26 18/6/2020 STAV