Page 24 - STAV broj 276

POLITIKA

FELJTON: Kapitalna knjiga o Genocidu u Srebrenici (1)

ŠTA SE DESILO S

MIRNESOM OSMANOVIĆEM

Uskoro je jedan od vojnika dozvao Mirnesa: “Hej, mladiću, dođi
ovamo!” Zuhra je čvrsto držala sina, rekavši da je povrijeđen,
još ima gelere od granata u nozi. Vojnik je želio znati koliko mu

je godina. “Trinaest”, odgovori Zuhra. “Petnaest”, reče Mirnes.
Priredio: Hamza RIDŽAL
hamza@stav.ba Imao je 14 godina i 10 mjeseci. U septembru, dakle, za oko dva
mjeseca, imao bi petnaesti rođendan. Vojnik otrgnu Mirnesa
od majke. Zuhra i njena kćerka pokušavale su ga zadržati.

Utom je pristupio još jedan vojnik govoreći kako treba pustiti
sina da ide, uskoro će kao zarobljenik biti razmijenjen

udi koji su postali žrtve, piše nije imalo nikakav značaj. Čak i kada je da su izgubili pamet, dolazili su uz rijeku.
Matthias Fink, imaju dva ži- 1991/92. nestalo istočne Bosne, u jednoj Došli su ‘četnici’, popalili su kuće, ko nije na
vota – život prije i život poslije. političkoj eksploziji i erupciji nasilja, njih vrijeme pobjegao bio je ubijen – vrištali su,
LJ“Život prije” bio je za porodicu dvije su ostale u međusobnom povjerenju, a ljudi u Zgunji znali su šta to znači. Skoro
Osmanović iz sela Zgunja, općina Srebre- kao i u prethodnim decenijama”, piše Fink. sve bošnjačko stanovništvo Zgunje pobjeglo
nica, jedan skromni život. Osmanovići nisu Azem i Zuhra Osmanović bili su sasvim je tog 8. maja 1992. u obližnju šumu, koja
bili bogati, ali ni siromašni, kao mnogi iz zadovoljni svojim malim svijetom prije nego se proteže preko brda i planina, duž Drine.
njihovog okruženja. Jugoslaviju je krajem su započele devedesete. Imali su svoj auto- Osmanovići su bili među malobrojnim koji
1980-ih potresla snažna ekonomska kriza mobil, malu Zastavu, jugoslavensko izdanje su još ostali. Međutim, sutradan je došla
koja je prijetila cijepanjem države i društva. Fiata 600. Upravo su sebi bili sagradili kuću Nerandža Vujić, kuma, upozorivši: ‘Neizo-
Mnogi susjedi našli su se u teškom stanju jer s primjerenim odstojanjem od Drine, čija je stavno morate otići. Četnici sutra dolaze!’
su izgubili posao. Azem i Zuhra Osmano- smaragdnozelena voda hučala iza drvoreda To je saznala od kćerke koja živi preko, u
vić imali su sreće. Još su imali posao, što je topola. S druge strane obale leži Srbija. Sin Srbiji”, navodi Fink.
u ovim nesigurnim vremenima bilo veoma Mirnes je ondje, u bolnici u Bajinoj Bašti, Azem, Zuhra, Mirnes i Mersa Osmano-
vrijedno. Azem, 1959. godište, bio je trgo- došao na svijet. Nije bilo nikakvih problema. vić napustili su svoju kućicu uz obalu Drine
vac u prodavnici prehrambenih proizvoda, To je bila 1980. godina, u kojoj je umro Tito, 10. maja 1992. godine. Najprije su pobjegli
nastavljajući obrazovanje za kvalificiranog a zajednička država još se zvala Jugoslavijom. u jedno selo u brdima, kod Azemove sestre,
trgovca u maloprodaji; Zuhra, 1960. godište, Kada su se u ljeto 1991. godine na tele- kod koje su proveli nekoliko sedmica. Na-
radila je u kuhinji jednog restorana s grilom. viziji pojavile prve slike rata u Hrvatskoj, kon toga, pošli su dalje, kod rođaka i prija-
Bio je to mladi par s dvoje zdrave djece: sin činilo se da je to negdje sasvim daleko. Ne telja, uvijek na nekoliko dana ili koju sed-
Mirnes, rođen 1980. godine, i kći Mersa, kod nas, govorili su ljudi u Zgunji, “neće micu, dok ne bi došlo vrijeme da se moraju
njegova sestra, 1982. godište, išli su u školu. kod nas ni doći”. Ali nesreća se sve više premještati. U novembru su bili ponovo
Ukratko: jedna tipična bošnjačka porodica. približavala Bosni i Hercegovini. U gradi- kod Azemove sestre. Igrajući se, Mirnes je
“U to doba skoro niko nije vodio raču- ću Skelani, od Zgunje udaljenom četiri do gelerima bio pogođen u ruku i nogu i tre-
na ko je kojoj etničkoj grupi pripadao. U pet kilometara, mjesni Srbi proglasili su u bao je njegu. U decembru su zalihe hrane
Titovoj državi bilo je tabu nekoga pitati za aprilu 1992. godine “Srpsku opštinu Skela- bile skoro već potrošene. Predstojala je zima,
njegovu religiju. U Zgunji, njihovom selu, ni”. Bilo je pucnjave i mrtvih. koja je u brdima istočne Bosne uobičajeno
živjeli su Bošnjaci i bosanski Srbi kuću uz oštra, s mnogo snijega i izuzetno niskim
kuću, s nekima su bili prijatelji, za neke im KRAJ PRIJAŠNJIH ŽIVOTA temperaturama. Azem i Zuhra bili su svje-
je bilo svejedno ili se nisu trpjeli. Život u “Početkom maja 1992. stanje je postajalo sni da ne mogu duže ostati, pa su odlučili
Zgunji bio je kao i inače svugdje na svijetu. sve opasnije. Osmanovići su postali istin- da, zajedno s djecom, krenu prema Srebre-
Kuma Zuhre Osmanović bila je jedna Srp- ski uplašeni. Marko, susjed – Srbin, koji je nici. Azem je ondje imao jednog prijatelja,
kinja, živjela je odmah u blizini. U Bosni i bio u policiji, još 6. maja izjavio je da se ne nekog policajca. Možda bi kod njega mogli
Hercegovini odnos između kume i kumčeta trebaju brinuti, da se ništa neće desiti. Me- naći kakav smještaj.
veoma je blizak, nerijetko blizak kao između đutim, samo dva dana kasnije u Zgunju su I zaista, taj prijatelj primio je porodicu
rođene djece i roditelja. Da je Nerandža Vu- počeli pristizati ljudi iz susjednog sela Re- Osmanović, ali samo privremeno, jer uskoro
jić, kuma Zehre Osmanović, bila Srpkinja, šagići, izbezumljeni i na rubu ludila. Kao su trebali doći njegovi rođaci koji će kod njega

24 18/6/2020 STAV