Page 51 - STAV broj 276

Sačuvaj nas, Bože, sačuvaj Jugoslavena”, “Onda smo ga, kada su nas bombardirali, ovdje provalili četnici i otišli prema Foči.
priča kroz smijeh. jer nismo oteli postolje, naslonili na neku Više nikada nisu ovdje došli, bilo je nekih
Sudbine porodica Imamović isprepletale šljivu. I uzeli mi ona tri metka pa zapucaj domobrana oko sela.”
su se decenijama. Nedaleko je od Redžine po njemu. Eto, tako smo se branili i odbra- Nakon rata, kada je odslužio svoje u
kuće Zaimov do. Nekad je do njega, oko nili. Ovdje nisu nikada ušli, a bila nam je JNA, Redžo je radio kao putar, ali prije no
seoskih kuća, između nasada malina, kroz linija blizu.” Kada nije bio u borbi, Redžo što će otići u vojsku morao je “dobrovoljno”
njive i voćnjake vodio uski prašnjavi put. je išao na Grebak donijeti hranu. To je bio na radne akcije. Gradio je prugu Šamac –
Sada je napola asfaltiran i dovršen, teške jedini način da se preživi. “Svuda zasjede, Sarajevo. “Slomilo me je. Kada sam došao
mašine idu dalje. Zaimov do jedno je od puca na tebe, a ti moraš proći. Ili ćeš umri- kući, ležao sam petnaest dana od umora.
najvažnijih mjesta u novijoj historiji Bosne i jeti od gladi ili ćeš na Grebak. I ja ti kre- Nisam se mogao pomaći. Ali ko te pita,
Hercegovine. Na toj je poljani devetog maja nem. Uprtio sam 40 kila na leđa. I prošao, moralo se ići raditi”, sjeća se.
1992. godine osnovana Prva drinska udar- hvala Bogu”, ponosno će. Kuća u kojoj i danas živi ima zanimljivu
na brigada. Njezine je vojnike tu postrojio Kraj od Grepka do Goražda Redžo je historiju. Bila je škola, općina, prodavnica...
Zaim Imamović, jedno od najvećih imena dobro poznavao. Tuda je hodao kada je bio Bila je tu i električna centrala. “Nas je 44
u historiji Bosne i Hercegovine. partizanski kurir. “Partizani su ovuda zi- čeljadi bilo u ovoj kući, svi skupa živjeli”,
Redži su tada bile 63 godine, ali nije movali po selima i mene uzmu da im bu- kazuje nam Redžo. “Imali smo mlinove,
se dvoumio hoće li im se pridružiti ili ne. dem kurir. Bio sam dijete tada, a u partiza- mljeli žito, proizvodili hranu... Tu su otac
“Kad sam se upis’o u vojsku, bio sam naj- nima”, sjeća se. “Kada su partizani odavde i njegova braća živjeli, bila naša zemlja. Tu
stariji borac kod Zaima rahmetli”, ponosno krenuli prema Foči, preko Drine, naiđemo je, za vrijeme one Jugoslavije, amidža držao
će. “Cijeli sam rat bio u vojsci, nosio hranu na četnike i onda smo mi to rastjerali. S dućan, pekara bila. Sjećam se da sam bio u
po brdima, bio sam sve što treba čitav rat.” njima su bili Italijani i njih smo rastjera- mejtefu kad se onda pravila pruga za Foču.
Najteže mu je, kaže, bilo kada su ih bom- li. To je, čini mi se, bilo ‘42, kada sam oti- Kad je Spaho pravio prugu... Mehmed Spa-
bardirali avioni koji su stigli iz Srbije. Oteli šao u partizane.” Ni tada, kao ni tokom ho. Bio samo jedan ministar Spaho. Danas
su negdje u borbama PAT, ali metaka nije Agresije, Ilovača nije bila zauzeta. Uvijek ih imamo sto, meni se čini.”
bilo. “Samo tri komada”, sjeća se Redžo. slobodna. “Samo su na početku onog rata Dok nas ispraća, nabraja nam Redžo
sve potomke koje ostavlja iza sebe. “Imam
troje djece, dvije cure i sina. Imam desetero
unučadi”, onda malo zastane dok nabroji.
“I šestero praunučadi!” Pošao je za nama
u dvorište, ali je ipak odustao. Ispraća nas
s prozora. Noga ga boli, ona nedavno ope-
rirana s koje su mu amputirana tri prsta.
Ne, nije dijabetičar niti je u pitanju bio
neki drugi zdravstveni problem. “A cijep’o
ja drva... I dignem onaj ćutak, al’ ga nisam
baš dobro nakačio sjekirom... I padne mi
na nogu. Boljelo me je pa su me slali ta-
mo-vamo i onda odem u Foču. I tamo me
operiše jedan naš komšija, doktor Rade. Fin
čovjek, hvala mu. Eto, jedino mi to fali, ta
tri prsta. Ostalo mi je sve kako treba.” n

STAV 18/6/2020 51