Page 35 - STAV broj 422

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
O kamiondžiji koji je citirao perzijske sufije
ONOLIKO KOLIKO

UČINIŠ SAM ZA

SEBE, TAKO TI JE

Rano je popodne. Sjedimo u kafiću, pričamo o mnogo čemu, o
književnosti ponajviše. Faruk iznimno voli perzijsko pjesništvo,
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ Nizamijevu mističnu ljubavnu priču Medžnun i Lejla osobito.
prezno se spuštam uskom, zaleđe- prosuli jezoviti krici ranjenih i urlajuće komande Nizamijevu mističnu ljubavnu priču Medžnun
nom stazom nakon zijareta očevom za povlačenje, izlazio bi Faruk na spaljenu čistinu i Lejla osobito. Veli kako su likovi Medžnuna
mezaru. Usput zastajkujem i čitam s RB-om na ramenu oči u oči s tenkom T-72, i Lejle depersonalizirani, nestvarni i kako za-
Oimena na zubom vremena nagri- mirno podešavao daljinomjer, nišanio, okidao pravo simboliziraju nešto sasvim drugo: čežnju
ženim nišanima i nadgrobnim spomenicima. i onesposobljavao ga, a potom, a da se i ne duše za praiskonom, za pradomovinom iz koje
Čitam imena, meni uglavnom nepoznata, i osvrne i pogleda u zastrašujuću grdosiju koju je izgnana i za kojom žudi dok čeka na povra-
pitam se ko je od njih bio dobar, a ko ne; ko je razbucao, hitro odlazio, stavljao novi trom- tak zatočena u ovom privremenom i tegobnom
je bio tlačitelj, a ko potlačeni; ko je bio silnik, blon u cijev, vraćao se i rokao po drugom tenku. staništu. Upitno me pogleda, a ja rekoh da bih
a ko bogougodnik. Ne znam. Meni su svi isti. Kako već rekoh, ožiljci su ostali na svi- se mogao složiti s njim te dodah tek toliko da
Ni dobri ni loši, naprosto mrtvi. ma nama. Bilo je i novih, poratnih. I on i ja, naizgled definirani identiteti u perzijskom pje-
Dan je hladan, vjetrovit, bez snijega, baš a i mnogi drugi, po svršetku rata ostali smo sništvu najčešće to nisu i da takvih stilskih
kao i onaj od prije dvadeset devet godina, bez posla ili, pak, do posla, napose u stru- postupaka ima i kod drugih perzijskih klasika.
kada smo, u kratkoj pauzi između dvaju žesto- ci, nismo uspijevali doći. Licemjeri i hulje, o Šutimo, pijemo čaj, zabavljeni svako
kih granatiranja grada, ukopali oca, jako brzo, kojima sam počesto pisao, a kojih u ratu, svojim mislima. Na malom trgu ispred nas
zapravo bolno brzo, za, čini mi se, dvadesetak onom stvarnosnom, bezbeli, nije bilo, “pra- žubori fontana ukrašena prelijepim mozai-
minuta, uključujući i vjerski obred. I tu muč- vovremeno” su uzurpirali naša radna mjesta. cima raznih boja i oblika, djelo vještih ruku
nu sliku, kao živu ranu, nosim sve do danas. Maknuti ih nije bilo moguće. Osim doslovno, čuvenih majstora iz Ravene. Koji metar iza
„Pričajte, ljudi, pričajte dok možete, jer a takvo šta, barem meni, napamet nije pa- fontane uzdiže se barokno zdanje koje Tu-
na groblju se tako mnogo šuti“, sjetih se Si- dalo. Alternativu nam niko nije ponudio. Bili zlaci pamte kao kino „Centar“. Ova nekad
jarićeve rečenice i vilica mi zadrhta. A nismo smo odbačeni, nikom više potrebni. Progu- reprezentativna zgrada, u samom srcu sta-
bogzna koliko pričali. Otac i ja. Bili smo isuviše tao sam tu prvu (pre)gorku pilulu i, ne baš re Tuzle, odavno je napuštena, zapuštena,
različiti. On drumom, ja šumom. Ili obrnuto, punog srca, otišao u novinarstvo, a Faruk, poluruševna, zamaskirana ogromnim, kiša-
svejedno. Nikako da se susretnemo. Nisam sasvim neočekivano, u kamiondžije. Budza- ma isplakanim plakatom i reklamom za par-
bio problematičan. Nikad. Godine i godine što je kupio polovan kamion, vješt za mnogo fem na njemu. Kontrast je snažan i otužan.
protraćili smo u jalovim verbalnim natezanji- štošta svojim ga rukama popravio, dotjerao Kao kada bi neko odjenuo skupocjeno odi-
ma, igri mačke i miša, nadmudrivanjima. I šta i kao kamiondžijski slobodni strijelac prevo- jelo i obuo pohabane cokule. Gledamo u to
je preostalo? Ništa. Hladan, nijem mezar, le- zio sve i svašta, ugalj i građevinski materijal „nešto“ bez riječi. A šta bismo i mogli reći?
deni vjetar i graktanje vrana nad mojom gla- najčešće. Sve bi dobro i potaman: porodi- – Znaš li koji je temeljni princip na ovom
vom, u letu ili u krošnji obližnjeg prastarog ca zbrinuta i zadovoljna, a ratni ožiljci zacije- svijetu – odjednom će.
hrasta, ne znam. To je sve. Eh, da. I, pride, ljeni, kao da ih nije ni bilo. I tako godinama. – To svi znaju: Jači-tlači. Ali ogromna je
gorka primisao kako je ipak sve među nama Jesenje jutro bilo je kada je vozio ugalj u to priča, a i opasna, ne bih o tome. Nego, ima
moglo biti drukčije. I bolje. A, eto, nije. Gradačac. Divno jutro, bistro, svježe, mladim još jedan princip iliti postulat: Onoliko koliko
Neodlučno stojim na izlazu iz mezarja. suncem okupano. U Vučkovcima, nadomak učiniš sam za sebe, tako ti je. Tako ja živim
Kući mi se ne ide, bar ne odmah. I ondje me Gradačca, osjeti odnekud prigušen, pa sve i djelujem. Institucije sistema ovakve kakve
čeka šutnja. Okrećem prema čaršiji, spuštam jači fijuk granate i tup udarac u zemlju koja, jesu, a nikakve su, skoro da nemaju ništa s
se niz Mosnik i na Mejdanu susretoh prijate- učini mu se, bolno zastenja, a potom krajič- mojim životom, beskorisne su. Upućen sam
lja Faruka. Srdačan susret. Vraća se, veli, iz kom oka spazi zlatnožuti bljesak koji ga pre- isključivo na sebe, jer izbora nemam. Puno
posjete ostarjelom i onemoćalom daidži. Še- kri, umah podiže u zrak i zakovitla kao perce. radim, borim se, ne tražim ništa od drugih, a
tamo, neobavezno razgovaramo i mjerkamo Snagom za koju nije ni znao da je po- dragi Bog daje. Zadovoljan sam. I zahvalan.
gdje bismo mogli zasjesti i u miru kahvenisati. sjeduje odupro se prividu, usporio vožnju, – „Sufija je ovdje gost, a ružno je od go-
Faruk je PTSP-ovac. Nezarasli ratni ožiljci parkirao kamion na prvom proširenju, spu- sta da ište nešto od domaćina. Pristojan gost
vidljivi su na njemu. I u njemu. A hrabar je bio. stio glavu na volan i zaplakao kao dijete. Sve čeka i ne traži“, odgovori citatom.
Kada bi četnički tenkovi projektilima razvalili li- mu je bilo jasno. – Ko je to rekao?
nije naše odbrane, tumbe isprevrtali zemunice Rano je popodne. Sjedimo u kafiću, pri- – Ma’ruf Karhi.
i rovove komadajući tijela bosanskih vojnika u čamo o mnogo čemu, o književnosti ponaj- – Tako...
njima i kada bi se kroz kovitlac prašine i dima više. Faruk iznimno voli perzijsko pjesništvo, Zašutjeli smo. n

STAV 7/4/2023 35