Page 76 - STAV broj 342
P. 76

KULTURA



          Iz uredničke bilježnice

          Misao duboko uronjena u materiju
          GDJE NEMA SRCA,





          PUSTINJA JE







          Šefik Daupović Fiko, Dvosoban san, “Knjigoljubac”,
          Brčko, 2021.


          Piše: Almir ZALIHIĆ

                                            prizora ogleda pjesnikova sposob-
                 efik Daupović Fiko svjestan je   nost percepcije prizora, likova i
                 i svoje ljudske i svoje pjesničke   događaja iz svakodnevice. Poslije
                 pozicije: izlazak iz Ja, samouki-  toga dolazi asocijativno razvijanje
         Šdanje u vansebnom, samoironi-     slike koje ima za cilj da povlašći-
          ja u svakodnevnom, nestanak u stvarima   vanjem predstave naglasi simbo-
          i u bićima najčešća je njegova pozicija,   lizacijski karakter uočenog prizo-
          ali valjda nigdje kao u ovim stihovima   ra. Tek zatim slijedi preokret od
          nije s toliko majstorstva i jednostavno-  slike do meditativnog uopćavanja
          sti artikulirana slutnja da se poistovje-  konkretizirane predstave, u čemu
          ćenjem s jednim jedinim bićem doseže   valja vidjeti proširivanje simbo-
          sav svijet, njegova punoća. Izići iz sebe   lizacijske osnove pjesme. Prizor
          u riječi znači ispuniti svijetom i sebe i   nije važan samo zbog onoga što
          njih: Prema riječima / ponašam se / kao   ga čini lahko vidljivim već i zbog
          prema majci. // Ne želim / da ostanem bez   sjenki koje valja uočiti na njemu.
          njih./ (Riječi)                   Otuda se početno izdvajanje slike
            Daupović nam se svagda obraća kao   iz mnoštvenosti svijeta pretvara
          čovjek. Što će reći da mu je prioritet obič-  u razvijenu meditativnost. Po-
          no ljudsko iskustvo, da je ovo pjesništvo   četna slika, a to je nekada i vrlo
          bitno obilježeno izbjegavanjem izuzet-  intimna ili bizarna impresija,
          nih, specijalističkih iskustava ili općih   otvara refleksiju o začuđenosti
          mjesta kojima je bivstvovanje danas i ov-  jedinke pred izloženim prizori-
          dje prenapučeno. Za pjesmu je dovoljan   ma. Ta začuđenost je obilježena sviješću o
          tren, bljesak, fleš. Kad pjesnik kaže: Sve   praznini i prolaznosti, kao i melanholič-  odviše jasnih značenja i otpor prema su-
          što imam / u srcu je. // Nastojim da je / stalno   nim znanjem o ishodu i vlastitoj poziciji.  višnom raskrivanju (to je njezina pri-
          otvoreno - / svima dostupno.// Gdje nema srca   Ispisujući refleksije o svijetu iz per-  rodna i razlikovna odlika), Daupoviće-
          – / pustinja je.//. Ovi stihovi sadrže najbo-  spektive paradoksalne mirnoće i stabil-  va modernost postavlja i zahtjeve veće
          ljeg Daupovića koji krajnje produbljuje   nosti, koju omogućava postojanje svijesti   od uobičajenih. Ona ostaje taman govor
          obično iskustvo i koga kritika često defi-  o izvjesnosti u nesigurnom svijetu, Dau-  uprkos tome što govori o stvarima koje
          nira kao misaonog pjesnika, što on i jest:   pović u jednu ravan postavlja svijest o ni-  nepogrešivo prepoznajemo i o stvarima
          i ovdje iskrsava jezik definicije, i ovdje   štavilu i radost u svijetu, čudo opstanka i   koje svakodnevno (svakodnevno – to je
          pjesnik definira sve kao filozofski pojam,   pripravnost na trenutno iščeznuće. Pad i   ključna riječ i osnovni prostor ove poe-
          ali Daupović nije misaon na račun i nau-  uspon dovode na isto mjesto, upućuje nas   zije) srećemo. U tom iznevjerenom oče-
          štrb pjesnika u sebi, što se u poeziji često   mobilno pjesničko oko, zbog čega i na-  kivanju – da poznato uvijek mora biti
          događa, ovdje je jedna obična impresija   staju toliki snimci iz ponora i cjelovita   poznato na isti način – ukazuje se jedan
          promaknuta u definiciju svijeta, ovdje je   panorama svijeta u kojem je jedinka ra-  od pjesnikovih karakterističnih postu-
          misao duboko uronjena u materiju, pri-  cionalno pomirena. Možda je preciznije   paka (da u prepoznatom ukaže na nešto
          rodno iz nje niče, ili još preciznije, jed-  reći: jedinka je podrazumijevajuće pri-  što najčešće ne prepoznajemo) i jedan od
          no unutarnje stanje dignuto je na razinu   pravna na krhkost postojanja u svakod-  razloga zbog kojih je lakše biti čitatelj
          ontološke kategorije.             nevnom ponoru.                     (onaj koji naslućuje i prepoznaje, i u
            Daupovićeva pjesma obično počinje   Ako se od moderne poezije očekuje   takvom prostoru bezinteresno uživa) nego
          postojanom slikom u kojoj se s uočenog   odsustvo pojednostavljenih, ali izričitih,   interpretator Daupovićeve poezije (onaj



         76  24/9/2021 STAV
   71   72   73   74   75   76   77   78   79   80   81