Page 45 - STAV broj 250

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Dođoška fetva

BESMISLENI ODLAZAK

NA ILINČICU, ILI SVE U

SVOJE VRIJEME

Piše: Nažalost, darovitost nikako nisam mogao sakriti, što će mi se u godinama
Sadik IBRAHIMOVIĆ koje su slijedile grdno osvetiti, jer izvjesni lik iz Islamovca kod Gornjeg
Rahića, prepoznavši u meni takve odlike, a ne podnosi ih, ničim izazvan,
objavljuje mi neprijateljstvo, izopćava me fetvom od uha do uha i zatvara sva
vrata u mom rodnom gradu

enadano, bez ikakvog plana, rječica Jala, oivičena strmim brdima i platou poput kakvog čudaka, pustinja-
jasne namjere, potrebe, obla- mahalama načičkanim na njima, Tuzla ka, istežem ukočena leđa, pomalo mi je i
čim se, utopljavam, u hipu od- je klasični bosanski grad: uzak, stiješnjen hladno i, dok gledam u izmaglicom i smo-
Nlučujem uspeti se na Ilinčicu, i bez većih mogućnosti za širenjem bilo gom poklopljeni grad pod sobom, zaista
na brdo u koje svakodnevno gledam, na kojim pravcem. se čudim, načuditi se ne mogu kako sam
brdo kojim, od vremena svekolikih mi- To je, dakle, Tuzla, moj rodni grad, i, ikad mogao i pomisliti da ću, skrivajući
jena u meni i oko mene, više od dvade- ma koliko god da sam se trudio, a jesam, se po kojekakvim ovosvjetskim budža-
set godina nisam tumarao, “prohodavao” nikad se nisam uspio sroditi s njim, men- cima, biti pošteđen onog što me u ovom
konstruktivne i bogtepitaj još kakve misli, talno sjediniti, naprosto sam, kao pokoje gradu mimoići nije moglo. A sve me je
odlučan, dakle, potražiti mjesto na kojem stablo oko mene, nahereno, iskošeno, na- sačekalo. Strpljivo i neumitno.
sam najčešće sjedio, netremice gledao u krivo srastao s njim. Dižem se. Uviđam da je moja reflek-
grad pod sobom, ili dio grada, jer Tuzla je Bez mirisa i ukusa, bez snage i želje da sna posjeta Ilinčici potpuno besmislena,
zmijolika i nepregledna, uspokojen usred se trgne iz dubokog palanačkog drijemeža, da sam, ustvari, pokušao makar u nazna-
teške tišine koju sam, prisjećam se dok se ovaj sam grad, i sebe u njemu, doživljavao kama reaktivirati unutarnja stanja i pr-
oblačim, brzim i kratkim gutljajima sr- kao izvanredan kamp za obuku u kojem šteću energiju koju sam posjedovao prije
kao kao vreo čaj. se može naučiti svašta, a zatim spakirati dvadeset i koju godinu i, naravno, nisam
Izlazim vani i krećem. Nakon skoro kofere i krenuti dalje ili, još određenije, uspio. Samo su misli bile iste. Ali, ne ža-
jednosatnog pješačenja dužim i ravnijim kao veliki teatar u kojem pokazivati da- lim zbog toga. Sve u svoje vrijeme.
putem (doduše, postoje i kraći, ali svi su rovitost, inventivnost, pamet, na koncu, U povratku idem kraćim putem. Dok
jako strmi i, posljedično, neugodni za moja nije nimalo pametno i u kojem je svoju se spuštam niz strmu, kaldrmisanu stazu,
bolna leđa), polahko, bez žurbe, stižem na životnu rolu valjalo igrati krajnje opre- ni sam ne znam zašto, počeh tiho pjevu-
utihlu i zubatim decembarskim suncem zno i nenametljivo (nažalost, darovitost šiti dragu mi Cohenovu pjesmu There is
obasjanu Ilinčicu. nikako nisam mogao sakriti, što će mi se u no Cure for Love.
Vidim, malo se toga promijenilo od godinama koje su slijedile grdno osvetiti, Takav uđoh i u moju mahalu: vedar
moje posljednje posjete, gotovo ništa. Čak jer izvjesni lik iz Islamovca kod Gornjeg i tiho raspjevan. Vidim, komšija Emin,
je i mjesto na kojem sam najčešće sjedio, Rahića, prepoznavši u meni takve odlike, s obaveznom cigaretom u ustima i ruku
mali plato oivičen stablima bukve i ime- a ne podnosi ih, ničim izazvan, objavlju- svezanih na leđima, tromo korača avlijom
nima urezanim nožem na njihovoj tan- je mi neprijateljstvo, izopćava me fetvom i poluoborene glave grozničavo razmišlja.
koj kori, potpuno nepromijenjeno, isto. od uha do uha i zatvara sva vrata u mom Dakako, znam o čemu. Skršio je penziju,
Vadim iz torbe ribarsku skemlijicu i rodnom gradu). ostao bez para i ne zna šta će i kako će.
sjedam. Gledam u grad pod sobom. I grad Dakle, gledam u grad pod sobom i još Kad me je opazio, zastade, začuđeno me
je isti. Gledam i, baš kao i prije mnogo go- jednom ustvrđujem kako se u tako tije- pogleda i pozdravi pokretom ruke.
dina, zaključujem da je Tuzla nepregledna. snom i u sebe usukanom gradu nisam ni Otpozdravih i rekoh:
Začudo, javljaju mi se iste misli. Tako, po- mogao drukčije osjećati. – Sve je u redu, moj Emine, ne brini
novo mi prolazi glavom kako ne postoji ta- Pritiješnjen svekolikom tjeskobom, a se, bit će još penzija! Bože zdravlja!
kva uzvišica i tačka na njoj s koje bi se ovaj željan i gladan širine, pa i doslovne, Tuzlu On me još začuđenije pogleda, a ja
zmijoliki grad mogao u cijelosti sagledati. sam često napuštao, mirno i spokojno. u avliji pomilovah mačku koja se poče
Svejedno, gledalo se s Ilinčice, Trnovca, Za višegodišnjih izbivanja diljem maziti oko mojih nogu tražeći da je
Kicelja ili Majevice, pogledu ovaj ili onaj svijeta, o rodnom gradu nikad nisam nahranim.
dio grada uvijek ostaje skriven. razmišljao, nikad čeznuo za njim, a sad, Uđoh u kuću i odmah joj donesoh
Smještena u nevelikoj kotlini koju evo, u ovom zubatim suncem obasjanom nešto.
na dva nejednaka dijela uzduž presijeca decembarskom danu, sjedim na malom Tako se to radi. n

STAV 19/12/2019 45