Page 26 - STAV broj 248

POLITIKA

Piše: Akademik Dževad JAHIĆ Čekajući konačnu odluku

Nobelovog komiteta
Dsvega, ljudski rod ne bi smogao “VELIKI PAD”
a nije univerzalnog i svevremen-
skog smisla i ljepote umjetnosti
uopće, time i književnosti prije

u svome pamćenju sačuvati sve ono ve-
liko što je u njegovoj prošlosti stvoreno,
niti bi civilizacije i njihova dostignu- PETERA
ća kroz vjekove mogle jedne drugima
biti obogaćene, vlastitim svjetionicima
umjetničkih istina među sobom pove-
zane i tako nepogubljene u prostorima i
vremenima. Da nije univerzalnog smisla
i kriterija usmenoga i pisanoga književ- HANDKEA
noga čina, mi danas u našem pamćenju
i našem duhovnom bogatstvu ne bismo
od tih svjetionika. Da književni čin kroz (I ALFREDA
mogli čuvati spomen na Homera, Haja-
ma, Rumija, Šekspira, Puškina, Tolstoja,
Dostojevskog, Getea i da ne idemo dalje
redom, samo da usputno spomenemo neke

sva vremena i kroz sve jezičke prostore ne
haosima historijskih kretanja, nesreća i NOBELA)
opstaje na elementarnim svojim porivi-
ma, izvorima i svojoj duhovnoj i moralnoj
vertikali, mi bismo se gubili i pogubili u
katastrofa, izgubili bismo put i ne bismo
znali otkuda dolazimo ni u kojem smjeru
idemo. Da u književnosti u suštini zaista Nije, dakle, tačno da se Handkeovo književno djelo, po
postoji bitna i radikalna razlika između principu estetskih umjetničkih sloboda i kriterija, bitno
“tradicionalnog” i “modernog”, tada bi
ta ista književnost odlutala od čovjeka, razlikuje od njegovoga sramnoga javnog istupanja u odbrani
ona bi se odrodila od njegove prirode, a
pogotovu bi napustila i odbacila njegovu zločina. Istina je posve drukčija. Jer i samo njegovo djelo,
potrebu da pamti i da se umjetničkim do- misao i zamisao toga djela počivaju zapravo na onim istim
stignućima toga pamćenja brani od zlih
sila historije i zlih sila što potmulo čuče temeljima na kojima se bazira to njegovo javno djelovanje
u čovjeku i zlobi, koju on iz sebe s vre-
mena na vrijeme oslobodi i zakonom sile podrške zločinu i pljuvanja po žrtvama
tako pokuša kratiti i prekrajati svijet i ži-
vot oko sebe, na račun čovjeka, njegove
fizičke opstojnosti i njegovog moralnog
i duhovnog dostojanstva i prava na sebe
i svoju kulturu i svoja pamćenja i misao.
Da umjetnost i književnost nisu ono
što jesu, tada bismo se mi, koji s tom knji-
ževnošću živimo i borhamo se, mirili sa
floskulama o neminovnoj modernosti
unutar književnog čina i postupka, mi
bismo pristajali na to da u ime stvaralač-
kih sloboda, umjetničkih dakle sloboda,
pljujemo po onom u šta smo dosad kroz
vjekove vjerovali, da se poigravamo sa
pitanjem prava ljudskog življenja i da u
svome “modernom” stvaralačkom postup-
ku iznalazimo razloge opravdavanja svih
onih tamnih poriva u čovjeku koji su ga
toliko puta vraćali nazad, u mračnjaštvo
zločina, a umjetnost i književnost se vje-
kovima protivila tome i spasavala čovjeka
i vlastiti smisao i opravdanost, čovjekovu

26 5/12/2019 STAV