Page 27 - STAV broj 248

odrođenost i zalutalost i primjere takve
zalutalosti koja se pokušava predstaviti
kao vrhunski stvaralački čin i dostignuće
koje tobož zaslužuje svjetsko priznanje.
Zamislite sada, u ovom smo našem
vremenu, razbuđeni i zbunjeni, jer još
pamtimo čovjeka i njegova istinska do-
stignuća, zamislite sad čovjeka koji piše,
koji se bavi književnim radom valjda već
pedesetak godina, onih istih godina čiji
smo mi savremenici i u kojima smo ne-
prestano ili iščitavali, ili pisali vlastitu
književnost. Toga “zamišljenog” čovjeka
prihvatamo kao biće sa svojim pravom
da govori i piše, sa svojim pravom na
svoje iluzije i svoje poimanje ljudskih i
stvaralačkih sloboda. A onda se sa tim
čovjekom dogodi to da on svojom jav-
nom riječju, u formi čak pet zaokruže-
nih objavljenih knjiga, zdušno brani i
opravdava stravične zločine nad čovje-
kom, zločine koje je krajem dvadesetog
stoljeća zapanjeno gledao čitav svijet i
koje je taj isti svijet, svojim kakvim-ta-
kvim pravnim mehanizmom, osudio i
imenovao ih onako kako se oni jedino i
mogu imenovati, zločinom i genocidnim
prestupom protiv čovječnosti. Takav jedan
čovjek od pera uporno je javno, svojom
pisanom riječju, svijetu zabezeknutom
nad ovim zločinom, objašnjavao i op-
sklonost ka ljepoti, ka smislu življenja do- čuda: ljudi oko nas, sa onim istim likom ravdavao bajraktare genocidnih vizija
stojnog ljudskog bića, neupitno suprot- kakav pamte stoljeća, ljudi koji se dijele i “salvetskih strategija”, sve to čineći iz
stavljenog silama zla, odbrane zločina i na muške i ženske, na mlade i stare, na nekih svojih razloga, ponesen nekim ta-
traženja tobožnjih opravdanih i prihvat- poznate i nepoznate, na lijepe i ružne, mnim slojevima svoje “stvaralačke” svi-
ljivih korjenova rascvjetavanja toga zla u bogate i siromašne, sretne i nesretne, jesti ili podsvijesti, uvjeren u to da ispi-
ovo naše savremeno doba. dobre i zle, vidi čuda, sve je i dalje isto suje pametne riječi i da pravedno brani
oko nas. A kad malo bolje pogledamo oko zločin, jer ima i ta misao, da se zločin
PRAVDANJE ZLOČINA sebe, shvatimo da smo mi savremenici pravedno brani, a da se njegova osuda
Svjedoci smo već uveliko glasnih po- jednog novog doba, u kojem je civiliza- smatra nepravdom i tobožnjom spozna-
kušaja da se ta univerzalna misija um- cija dostigla neke svoje visine i, reklo jom nižeg i inferiornijeg uma. I upravo
jetnosti i književnosti dovede u pitanje bi se, blješti moderni svijet, na prvi po- takav jedan čovjek piše i svoja književna
vlastitim negiranjem onoga što je uni- gled, naravno. A onda nas žacne bolna djela koja nisu neposredno u službi op-
verzalno umjetničko i književno u njoj misao da smo savremenici tog famoznog ravdavanja spomenutog zločina, a koja
samoj i što kao takvo odolijeva svim isku- 21. stoljeća i da skupa sa dostignućima ove 2019. godine “jedan komitet” za do-
šenjima i opstaje kao svjetlo koje čovjeka nauke i tehnike hrlimo u susret nekoj djeljivanje najvećega priznanja u obla-
kroz historiju čuva od propasti i pohra- nespoznatoj i “blještavijoj” budućnosti. I sti književnosti proglašava vrhunskom
njuje njegovo historijsko pamćenje na trgnemo se od uboda te žaoke sjetivši se umjetnošću, pri čemu objašnjava nešto
putu ka njegovim stvarnim i istinskim da je ovo neki drugi svijet što ne pripada što je iz aspekta književnosti apsurdno
slobodama. Došli smo, na žalost, do faze nama, da je ovo neko drugo doba koje se i neprihvatljivo, a šira javnost ne zna
kad se pljuvanje po tim slobodama sma- otima sebi i ljudskom rodu i hrli u nepo- da je to apsurdno i neprihvatljivo, kad
tra “nadslobodama” i “neoslobodama”, znato, zabacujući iza sebe sve one vrijed- odvaja javno djelovanje pisca od samog
kad se za činove takvog izigravanja uni- nosti koje je doskoro tako dobro pamtilo njegovoga književnog djela, tobože time
verzalnih ljudskih vrijednosti pokušavaju i njima se s razlogom dičilo. Savremeni “ne politizirajući” i tobože spasavajući
dodjeljivati i najveća svjetska priznanja, svijet prepun je paradoksa, nepravde i estetski karakter i dostignuće književnog
zapravo priznanja koja su donedavno zai- laži, zakona sile moći i vladavine mate- čina, neovisno od onoga šta taj čin zna-
sta i bila najveća svjetska i u koja je svijet rije i ograničenosti, surovosti i glupo- či i o čemu i kako taj čin govori i piše.
dosad vjerovao. sti. Vladavine nad svim onim ljepotama Javnosti se bacila prašina u oči pokuša-
Evo nas u ovom našem vremenu i koje čovjek i do dana današnjega u sebi jem da se to dvoje razdvoji, što je ravno
kao da smo se tek razbudili iz nekoga nosi i svim onim urođenim mu potreba- apsurdnom činu da se čovjek raspoluti
davnoga, pradavnoga sna, pa se čudom ma za istinom i ljepotom. I tako, napo- na dva dijela, na fizički svoj i duhovni
čudimo šta se ovo sa nama zbiva. Okre- kon, dođosmo do poimanja umjetnosti i svoj dio, kao da su to dvije zasebne cje-
ćemo se oko sebe i vidimo sve ono čega književnosti i do tog bolnog ćorsokaka u line i kao da to nije jedinstveno ljudsko
se još sjećamo: brda, rijeke, nebo, šume, kojoj se to naše poimanje našlo i javnih biće, sa tjelesnim i duhovnim aspektom
livade, polja i gradovi i gle još jednog postupaka i ovjera koje podstiču tu našu svoga postojanja i življenja.

STAV 5/12/2019 27