Page 21 - STAV broj 240

Veličkovićeve diskriminacijske

halucinacije i zloduh prošlosti

rofesor srpske književnosti na Univer-
Pzitetu u Sarajevu Nenad Veličković s
vremena na vrijeme proviri iz svoje udob-
ne i dobro futrovane profesorske jazbine
pa počasti ovdašnju javnost ili ponekom
od svojih mudrosti ili loše smišljenom
humoreskom. Veličković, nasreću dosta
samozatajniji od svog profesorskog i ide-
ološkog pobratima, neizbježnog i notor-
no infantilnog hvalisavca Envera Kazaza,
nedavno je obradovao pučanstvo svojim
tekstom Varijacije na temu diskrimina-
cije, objavljenom na prohrvatskom ne-
omarksističkom portalu Prometej.ba. U
tom tekstu Veličković poprilično trapavo
pokušava uz pomoć ironije prikazati ko
je i kako sve diskriminiran. No, kako to
obično s njim biva, jedino što uspijeva i da su posebni jezici izmišljeni, baš kao bi u praksi ograničena jezička anarhija,
jeste da prikaže vlastite diskriminatorne što su izmišljeni i narodi i nacije i to, vje- ograničena samo na bošnjačke većin-
predrasude. Baš kako je svojevremeno, rovali ili ne, od strane volšebnog “kapi- ske prostore na kojima bi sve moglo i
boreći se za “progresivni” anacionalizam, talizma”, te čak u svemu tome pronalazi sve bi prolazilo, gdje ne bi bilo službenih
uspio da uvrijedi roditelje obespravljene i neku vlastelu koja se bogati na kostima jezika i gdje bi svako imao svoj vlastiti.
bošnjačke djece iz Konjević-Polja kojima pobijenih u ratovima za profit. Da li Velič- Naravno, tako nešto ne bi bilo moguće
su vlasti u manjem bh. entitetu onemo- ković pod ratovima za profit podrazumi- provesti niti u Srbiji niti u Hrvatskoj, ali i
gućile da izučavaju vlastiti bosanski je- jeva agresiju na Bosnu i Hercegovinu te na prostorima na kojima su Srbi i Hrvati
zik, tako što ih je nazvao nacionalistima, da li genocid nad Bošnjacima relativizira većina u Bosni i Hercegovini, te bi kraj-
i sada je Veličković pokazao da mu nije kao “bogaćenje vlastele radi profita”, nije nji rezultat bio nestanak bosanskog je-
problematična diskriminacija kao sama baš najjasnije, ali sasvim je očita njegova zika i povratak srpskohrvatskog. Da li je
pojava, nego to što on ili njegovi istomi- namjera da preko dekonstrukcije jezika potrebno i spominjati da bi nakon toga
šljenici nisu u poziciji da određuju šta je dekonstruira nacije i narode, vrati točak slijedio i sličan napad na nacionalno ime
diskriminacija, a šta nije. Veličković tvr- historije i uspori nacionalnu renesansu i i na sam identitet Bošnjaka? Da bi se bo-
di da danas neko tjera ljude da govore emancipaciju Bošnjaka iz tamnice asi- lje shvatile Veličkovićeve pobude, treba
onako kako nikada nisu te smatra da nije milatorskog zajedništarskog jugoslaven- i spomenuti da njemu, pored postojanja
legitimno da su službeni jezici bosanski, stva. Kao svaki dobar marksist, Veličko- zasebnih jezika, na živce idu i navodne
srpski i hrvatski. Za Veličkovića je to “naj- vić tvrdi da je većina neobrazovana, da “privilegije” koje imaju djeca šehida i po-
podlija diskriminacija” koju su zakuhali oni je vodi maliciozna manjina, nepoštena ginulih boraca. Veličković smatra da su
koji, prema Veličkoviću, nisu naučnici, a inteligencija jelte, koja zaluđuje glupavu određene, u stvarnosti sitne prednosti
koja se provodi na zahtjev “izmanipulisa- većinu s lažima o tradiciji, historiji, vjeri koje imaju djeca onih ljudi koji su dali ži-
nih” roditelja, i to, navodno, prisilno i bez i jeziku. Veličkoviću smeta što “zajedni- vote, dijelove tijela ili zdravlje da bi po-
“poštene alternative”. Ovaj, sasvim bolj- ce” imaju pravo na svoj jezik te u duhu stojala i sama država, ali i njene ustanove,
ševičko-marksistički impuls, gdje bi htio relativističke postmoderne smatra da zapravo diskriminatorna te da se ne radi
da neistomišljenike oslobađa od titula, svako može imati svoj jezik. U tom smi- o altruizmu nego o “oročivanju ratnog
a roditelje od statusa slobodnomislećih slu je indikativno kada Veličković tvrdi da profita”. Teško je bilo šta smisleno reći
individua, Veličković pojačava autorita- “čovjekov jedini izbor nije da bude klon na ovakav izvitoperen tok misli i krajnje
tivnom tvrdnjom kako su srpski, hrvatski svoga roditelja”, iz čega se jasno mogu perverzne zaključke osim da Veličkoviću
i bosanski jedan jezik i kako svako ko nazrijeti one stare boljševičke pretenzije očigledno smeta patriotizam kao pojava u
tvrdi drugačije “kleveće i laže”, tj. svako društvenog inžinjeringa i pokušaja uplita- svakom njegovom obliku kao i svi oni koje
ko tvrdi suprotno je ili neznalica ili lažov. nja države u transfer porodičnih vrijedno- vidi kao nosioce, simbole ili podsjetnike
Veličkoviću smeta i bilo kakva “čistota sti, što uključuje i sam identitet, kada su patriotizma. U suštini, Veličkovića iritira
jezika” koja bi mogla dovesti do daljnje se nove generacije putem škola i obrazo- sve što ono što jeste kohezivni i vezivni
diferencijacije među narodima pa sma- vanja pokušavale odroditi od porodičnih faktor današnjeg bošnjačkog društva koje
tra da je proglasiti jezik svojinom jednog i roditeljskih tradicija, običaja, vrijednosti bi on očigledno volio da razgradi kako bi
naroda “najobičnije lupeštvo”. On tvrdi i normi. Ono što Veličković zagovara bila napravio neko novo, po njegovom ukusu.

Sastavio: M. D.

STAV 10/10/2019 21