Page 66 - STAV broj 205

STAJALIŠTA

PROZORSKO OKNO
Tri sina i jedna kćer

AJŠO, SINE, HODI

DA TE BABO ZAGRLI

Ajša je imala oba roditelja, ali je rasla uz jednog. Otac bi je tek
ponekad primijetio, uglavnom kad je trebalo zagalamiti i za nešto je
naružiti. Svu pažnju usmjerio je na trojicu amidžića. S njima je išao u
Piše:
Safet POZDER drva, u koševinu, do grada... Behka je disala za djevojčicu. Nije se
odvajala od nje. S vremenom je poprilično grohnula

elver je bio kršan momak; visok, “Ha, šta veliš, bona, šta si se ukli- sve rjeđe po selu spominjalo. Domalo
punačnih, rumenih obraza i širo- pila!? Reci nešto!”, govorio je Selver. se odijelio od babe i majke, iako su se
kih pleća, crne, kovrdžave kose, Činilo se da neće otići dok mu ne od- oni lijepo pazili sa snahom.
Sširokog čela pod kojim su pilji- govori. Opet ga nije pogledala. Samo je “Sine! Ha si se oženio, mi smo postali
la dva sivkasta oka, između kojih se, slegla ramenima, zgrabila kantu i kre- komšije. Pravo nama, a, vala, najpravi-
opet, pružio oveći i blago povijeni nos. nula kući. Tek nakon što je malo odma- je i vama. Pa ja!”, govorio mu je babo.
Imao je dugačke ruke i široke dlanove kla, shvatila je da joj je kuća na drugoj “Pravo veliš, moj komšo”, odvratio
koji su, bez ikakvih problema, hvatali strani mahale. bi Selver, pa bi se obojica slatko smijali.
i nosili balvane koje bi nerijetko nosi- “Vidi, vidi nje što se zbunila. Pa, I Behka je bila vrijedna. Dvorila je
la po dvojica ili trojica mladića. Obuću nisam valjda toliko strašan!?”, opet se oko silnog hajvana u štali, u kući je sve
bi najteže nalazio, pa bi se za njega na- projavio on. “Znaš šta? Da te puno ne blistalo, a nije joj bilo mrsko ni do pla-
bavljali baška opanci, koji bi ga, koliki gnjavim, haj ti se malo saberi, poraz- nine otići da svom dragom mužu, za
god bili, opet ubijali i stvarali otekline misli, pa ću se ja opet javiti. I, samo da ljetnih koševina, ručak iznese.
i prištove po vrhovima nožnih prstiju. znaš – ozbiljan sam! I hajde, ludo jedna, Godine su se kačile jedna za drugu,
Ukratko, bio je to mladić kojim bi se, ‘vamo ti je kuća, kud si to ti nakastila!” zime i ljeta su se smjenjivali, a Selver i
kako se to voli reći, i brdo moglo razbi- Behka nije imala šta razmišljati – Behka čamili su sami u svojoj kući. Kud
ti. Zvali su ga Balvan, ali samo onako, ona je svoje davno razmislila, a ni selo bi god ona makla, pratili su je zagonetni
između sebe. Niko mu se nije usudio nije imalo kad da je odgovara. Već kroz pogledi seljana koji su htjeli saznati je
to u lice reći. koju heftu, njih dvoje su po prelima sje- li joj stomak imalo nadošao ili se samo
“Kud ćeš, jadna, za Balvana?”, govo- dili skupa. Ljubav je rasla i samo se če- dobro obukla. Oblačila se isto, a i sto-
rilo se svakoj djevojci koja bi bilo kako kao dan kada će je Selver privesti sebi. mak je ostao kao i onog dana kada mu je
pokazala simpatije prema Selveru. I pilo I, šta god se čeka – dočeka se. Svad- došla u kuću. Selver nije govorio ništa,
je vode. Mnoge su ga nakratko begenisa- beni pir trajao je čitavu heftu. Pjevalo ali se sve više povlačio u sebe. Oženio
le, ali, uz kahvu ili dvije, o njemu više ne se i igralo. Ženskinje je provodilo svo- se već ima deset godina, a Behka bi ga
bi mislile. Jedino je Behka ljubav snila. je običaje, a muškinje svoje. Kad je sve često zatekla kako sjedi na pragu i gle-
Snila i krila. Potajno bi gledala Selvera protutnjalo, mladenci su otišli u svoje da sinove svog amidžića Muje. Oženio
dok bi promicao iza seoskih kuća i dje- odaje, a pod prozorima su seoski momci, se Mujo poslije njega, i već kroz koju
vojački, iz dubine duše, uzdisala. Svoje shodno običaju, zavijali poput vukova. godinu oko nogu su mu se vrzmala dva
jade nikom nije kazivala, a i kad bi ka- O svadbi se pričalo, kao i o svemu sinčića, a žena mu je opet noseća. Behka
zala, znala je šta bi je čekalo. drugom na selu. Čim bi vuk upao u ne- je sve znala i razumjela, ali se nije usu-
“Je l’ de, Behka, da bismo se ti i ja čije ovce, čim bi se čija krava otelila ili dila ništa reći. Obnoć bi se dugo molila
dobro slagali?”, presječe je krupni glas koji momak poziv u armiju dobio, niko Allahu da ih obraduje evladom, a danju
dok je točila vodu na seoskom koritu. se više ne bi sjećao ni svadbe ni svatova. se krila iza kojekakvog posla kojeg je,
Na trenutak nije osjećala ni ruke ni Mladenci su živjeli skladno. Nikad nerijetko, sama izmišljala.
noge. Srce joj je tuklo u grudima, kao se od njih ni o njima nije ružna riječ Po selu se uveliko govorkalo o tome.
da će namah iskočiti. Nije ga ni pogle- čula. Selver se nekako promijenio. Nije “Nol’ki čovjek, pa ništa!?”, šaputa-
dala. Znala je da je to on. Voda se odav- to više bio onaj sirovi i neotesani mla- li bi jedni.
no prelijevala preko vrha kante, a ona dić, nego čovjek koji vrijedno radi da se “Ne može ona njemu ni na ruke po-
nije znala kud bi. skući i nešto ostvari. Čak se i ono Balvan lit’”, nešto su glasnije kazivali drugi.

66 7/2/2019 STAV