Page 71 - STAV broj 227

bi 1943. godine i sam obolio od ove bo- ih, kad umre, ispišu na njegovom nišanu. Ovog vrijednog Krajišnika dobro se
lesti. Njegov život po ko zna koji put bio Stihovi glase: sjeća i penzionirani prosvjetni radnik
je ugrožen i visio je o veoma tankoj niti. Begić Arif Hikmet Abid Duraković iz Bužima. “Znao je do-
Arifov najstariji sin Nihad, koji je tada Dragi Bože, sta toga predvidjeti po ponašanju biljaka
imao samo 15 godina, s jednim rođakom Ti oprosti Arif- hodži, i životinja. Jednom je tako prošao kraj
odvezao je oca zapregom do partizanske robu Tvome nekakvih žeteoca koji ga nisu znali. Oni
bolnice u Vidovskoj kod Velike Kladuše, koji čeka strašnog suda poželi žito i odmaraju na njivi. Naišao je
gdje je izliječen. Sudbina je htjela da isti u hladnome grobu svome! tako Arif i veli im: ‘Hajte vi to snoplje
dan, nakon što je Arif ef. napustio bol- snesite i sadijte, sad će kiša pa će vam to
nicu, istu bombardiraju njemački avioni. Arifa ef. Begića i danas se rado sjeća- pokisnuti!’ To reče i produži svojim pu-
Skoro sve osoblje kao i ranjenici koji su ju mnogi stariji Bužimljani. Oni koji su tem. Oni se onako međusobno zgledaju i
se tad zadesili u bolnici izginuli su. Arif ga zapamtili pričaju da je bio nižeg rasta smiju. ‘Šta ovaj did priča!?’, kažu. ‘Vidi li
ef. izbjegao je i ovaj put smrt. i srednje tjelesne građe. “Bio je okretan on da nema nigdje ni oblaka?’ Ne prođe
Nakon rata, Arif ef. odlučio je da se i lagahan k’o pero, tako da je i pod stare malo, kad se iza brda pojaviše kule obla-
ponovo zaposli i 1947. godine počinje ra- dane s lahkoćom pješačio uzbrdo”, zapi- ka. Kako se pojaviše, tako i kiša poče pa-
diti kao imam, hatib i muallim u džematu sao je njegov komšija Husein ef. Alijagić. dati. Oni poletiše, al’ bude kasno i sve
Konjodor kod Bužima. U ovom džema- “Kao softa i njegov učenik u mekte- pokisnu. Žeteoci tako ostadoše čudeći
tu ostaje do 1957. godine, kada prelazi bu, lično sam gledao kako prevodi velike se kako je did mogao znati da će udariti
u džemat Čaglica. Za vrijeme njegovog požutjele kitabe, čitajući na turskom i di- kiša. Znao je on još mnogo štošta. Meni
mandata u Čaglici srušena je stara do- rektno prevodeći na bosanski. U Čaglici je pričao Ibro Begić, sin Ale Ibranova, da
trajala drvena džamija iz 1910. godine i je uz imamski posao upamćen kao dobar mu je Arif-efendija jednom prilikom re-
podignuta nova 1966. godine. Nedugo po baščovan i dobar ‘hizmećar blaga’. Naime, kao da mu je žao što mu se život primiče
otvorenju džamije Arif ef. je penzioniran. imao je kravu i konja koji su po čistoći i kraju, a niko od mladih nije htio da uči i
Svoje posljednje dane proveo je u porodič- uhranjenosti služili za primjer. Lično se naslijedi njegovo znanje. Rekao je: “Žao
noj kući na Starom Gradu, okružen svo- sjećam hodžina fijakera, štapa okovanog mi je što će moje znanje otići sa mnom’”,
jim knjigama. Umro je 6. augusta 1968. u srebro sa žutom mesinganom jabukom ispričao nam je Abid Duraković.
godine. Pokopan je pored stare drvene na vrhu i odijela crne boje, bijele košulje Arif ef. dobro je znao vrijednost zna-
džamije u Bužimu na njenoj jugoistoč- i kravate na crno. Bio je stamen i kad se nja i rada. Znao je da su mu njegov trud
noj strani. Prije smrti napisao je stihove spremi đuzel”, zapisao je Nijaz ef. Hadžić. i znanje pomogli da od jednog siročeta
i svojim sinovima rekao da postane ugledni učenjak i gazija. Priča o
njemu ljude podstiče na razmišljanje i uči
ih kako koračati kroz život i kako biti od
koristi svojoj domovini i društvenoj za-
jednici, zato je važno da ovakve ličnosti
i priče o njihovim životima sačuvamo od
zaborava koji neminovno dolazi. n

STAV 11/7/2019 71