Page 43 - STAV broj 241

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
The Show Must Go On

OPROŠTAJ S PRIČAMA

IZ MAJSTORSKE

RADIONICE

Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ U ovom ojađenom gradu serbes možeš nasred Trga slobode
stati na podij, redati sve po spisku, govoriti ono što jeste, ono što
nije, sasvim svejedno, i niko od tih “spišanih”, prije svih diktator
ili faraon, kako ga već zovu, ni okom neće trepnuti. Baš ih briga.
Samo im u lovu ne diraj, tu su i osjetljivi i opasni, a “hrabri”
tekstovi i slične trice i kučine, ma to ih, čovječe, uopće ne dotiče

ajstor R. zatvara stolarsku Uostalom, ni ti nisi rekao ništa novo, – Ako sam dobro shvatio, indirektno
radnju, moje jedino i izni- osim što si, za razliku od drugih, imao mi sugeriraš da bih, za razliku od mog
mno drago mi pribježište, hrabrosti pisati o tome. oca, trebao biti fleksibilniji, adaptabil-
Moazu mira, spokoja, mjesto – Nije to nikakva hrabrost. U ovom niji, a ima i prikladniji izraz za to, ali ne
ugodnih, neusiljenih razgovora, lijepih ojađenom gradu serbes možeš nasred Trga bih da lajem. Je li tako?
priča, nerijetko i ništa manje okreplju- slobode stati na podij, redati sve po spi- – Baš tako, ali svjestan sam da ti to
juće šutnje. sku, govoriti ono što jeste, ono što nije, niti možeš, niti hoćeš.
Veli, ne može više. Posao slabo ide, za- sasvim svejedno, i niko od tih “spiša- – Pa, zašto mi onda sve to govoriš?
pravo nikako, a ni ruke ga više ne slušaju nih”, prije svih diktator ili faraon, kako – Eh, zašto! Pa pričamo, zaboga! Mo-
i, kao da me želi uvjeriti, a nema potrebe, ga već zovu, ni okom neće trepnuti. Baš ramo o nečemu pričati!
pokazuje mi zaista vidno drhtave, čvorno- ih briga. Samo im u lovu ne diraj, tu su – Jako mi je žao što odlaziš.
vate ruke, osute krupnim staračkim pjega- i osjetljivi i opasni, a “hrabri” tekstovi – I meni.
ma, izukrštane od teškog posla dubokim, i slične trice i kučine, ma to ih, čovječe, – Čime ćeš se baviti?
namreškanim borama, brazdama zapravo, uopće ne dotiče. – Maketarstvom i drvorezbarijom.
nalik na sparušenu hrastovu koru. – Isti si k’o tvoj otac. Ista priroda. Onako, više za svoju dušu, da nešto radim,
Gledam u njegove ogrubjele, staračke – Pa šta s tim? zanimam se nečim, da ne sjedim u kući
ruke i tužan sam. Smrt njegove radnje, jer – Vidi, neću ti reći ništa novo, ali k’o odbačeni komad namještaja, a ako se
nasljednika nema, istodobno je i smrt na- on je početkom pedesetih godina, ov- nešto od toga i proda, a valjda hoće, tim
šeg prijateljstva. Teško da ćemo se ponovo dje u Tuzli, u vrijeme teške nepisme- bolje. Nego, dođi! Nemoj se otuđivati, a
vidjeti. Zna to dobro i R., pa, baš kao u nosti, stekao zvanje više stručne spre- nemoj ni mene zaboraviti.
najboljim danima našeg druženja, s na- me rudarskog smjera, a u to vrijeme i u – Nije to isto.
porom pravi retorički uzmak od tugalji- takvim okolnostima imati višu stručnu – Znam da nije. Žena, sin, snaha, unu-
vih opservacija i prozuklim glasom veli: spremu, bez pretjerivanja, vrijedilo je ci, vreva, galama... Ali, ipak dođi!
– Ovaj je grad, poput kakve ćaćevine, kao dva današnja doktorata. Isto tako, – Znaš šta? Hoću, doći ću! A neće-
isparcelisan na klanove i interesne gru- bio je komunist, i to gorljivi, vjerovao mo se ni opraštati, tražiti halala jedan
pe. Naizgled, na suprotnim su stranama, je u tu ideju, ali brzo se razočarao, jer, a od drugog, jer nema ni potrebe, teška ri-
ali kad im se interesi poklope, baš onako zato i kažem da imate istu prirodu, ni- ječ među nama nikad nije pala, a to što
zdušno, k’o pravi ahbabi, pišaju u istu kako nije ni mogao ni želio razmišljati zatvaraš radnju... Pa, Bože moj... Dakle,
tikvu. Nažalost, interesi im se prečesto tuđom glavom, opirao se, bunio, ukazi- idemo dalje! Eto mene kod tebe, pa neka
poklapaju, pa zato i jesmo tu gdje jesmo, vao na ove ili one nepravilnosti, a što, je i vreva i galama!
ušančeni, ni koraka naprijed, a omladi- opet, nije ostalo neprimijećeno i pao je – E, tako se razmišlja – reče ozareno
na nam ode iz grada k’o da je svi vragovi u nemilost. Istina, nije hapšen i zatva- R., nasmija se i zagrli me srdačno, goto-
gone, a ode upravo zbog takvih, spišanih, ran, ali jeste bio skrajnut, i to podobro vo očinski.
okrenutih samo sebi i svojim interesima. skrajnut. Tako, umjesto da bude direktor, Pružih mu ruku, posljednji put iza-
– Je l’ ti to mene citiraš? a s takvim zvanjem i znanjem mogao je đoh iz radnje i zakoračih sigurno i od-
– Pa, dobro, jesam malo kraducnuo od i trebao biti, cijeli radni vijek proveo je lučno. Ni osvrnuo se nisam. Jer, valja ići
tebe, ali drug si mi, nećeš mi zamjeriti. kao rudarski smjenovođa. Šteta! dalje. n

STAV 17/10/2019 43