Page 50 - STAV broj 344

DRUŠTVO

preživio. I dosta, iako već dvije-tri go-
dine nije vršeno plansko poribljavanje,
iako se već duži period nije vodilo ra-
čuna o kontroliranom izlovu, Krivaja je
bila puna ribe: škobalja, krkaca, klenova,
lipljena, potočnih pastrmki... U velikom
broju pojavila se i “kraljica slatkih voda”,
njeno veličanstvo mladica.
Gledao sam ribare i rijeku priželjku-
jući da će neko uloviti mladicu. Odnekud
se pojavio i Admir, mlađi “gazdin” sin.
Petogodišnjak. “Gdje živi Aran?”, upi-
tah ga. “Ko?”, zbunjeno me upita dječak.
“Aran?”, ponovo postavih pitanje. Odgo-
vori da ne zna. Pojavio se i Admirov stariji
brat. Upitah ga isto. “Aran, ha, ha, ha....
Gdje živi Aran?”, smijući se nastavi Edin.
“Aran ti je mjesto gdje prosijecaju dasku!”,
reče još se podsmijevajući mom pitanju.
“Znači brenta. Aran je brenta!”, naglas
promrmljah. Konačno shvatih. Bilo je
dovoljno ravnog prostora. U blizini gdje
su slagane daske igrale su se djevojčice.
potrebi. Za ljude, negdje, na nekom dijelu Oko tri”, reče plavokosa djevojčica, blago “Aran” je vjerovatno ime brenda, poput
ograde, gdje je bilo pristupačno, naprav- se nasmiješivši. Mahnu mi rukom u znak Honde, Forda, Mercedesa... Ime ili pre-
ljen je stepenik, klupica i s jedne i druge pozdrava dok je silazila prema cesti... Ni- zime dodijeljeno modelu, koji će potom
strane, što je omogućavalo da se ograda sam je uspio upitati ni za ime! Kako glu- postati prepoznatljiv širom svijeta... Uo-
može prekoračiti ako ste dovoljno visoki. po, pomislih u sebi. stalom, nije ni važno. Bitno je stići kod
Igrali smo lopte, vikali jedni na dru- Vratio sam se na fudbalski teren. Uta- “Arana” oko tri.
ge, gurali se, driblali i šutali gumenjaču, kmica je ubrzo bila završena. Poslije uta- Ulov nije bio onakav kakav su očeki-
lošu kopiju fudbalke, kada su krajem su- kmice priđe mi Edo H., dvije godine stariji vali ribari. Iz vode su izvukli tek neko-
sjedne livade prema kućama, uz ogradu, od mene, iz Ilijaša, sada u izbjeglištvu kod liko škobalja srednje veličine. Spakovali
naišle djevojčice naših godina. Onda smo rodbine. “Ti to ‘očijukaš’ s Anerom!?, reče. su štapove pola sata prije tri i otišli dalje.
se isprsili, “pehlivanili”, znajući da ćemo “Definiši ‘očijukanje’?”, uzvratih. “Hm, još Baš na vrijeme, pomislih. Krenuo sam ka
biti gledani barem krajičkom oka... se praviš pametan, aaaaa?”, unoseći mi se u “Aranu”. Anera je s drugaricama već bila
Fahro je ispucao loptu daleko pre- lice reče Edo. “To je Mirzina cura! Prođi je ondje. Ugledah je i povikah: “Hej, ćao!”
ko gola. Pala je tik do klupice, u trenut- se, da ne bude problema!”, povišenim tonom Mahnula mi je. Izdvojila se iz grupe i
ku dok su djevojčice pokušavale prijeći. uputi mi neki vid prijetnje. “Pričat ću s kim krenula ka meni noseći sa sobom kasete.
Preskočio sam ogradu, u trku. Stepenik želim i koliko želim!”, uzvratih i odgurnuh Ostale djevojčice su se smijuljile. Ćaskali
na tom dijelu bio je na strmijoj padini i ga od sebe. Bio sam viši od njega, s dužim smo o muzici, filmovima, knjigama, sat-
nešto viši u odnosu na ostale klupice. Is- rukama. U slučaju tuče, procjenjivao sam dva ili više, nisam siguran... Vrijeme je
pucao sam loptu nazad i gotovo teatralno da će Edo izvući deblji kraj. Nisam kalku- brzo protjecalo. Anera je bila iz Olovskih
skočio na klupicu. lisao da mu je “pola sela” rodbina. Potom Luka. Roditelji su joj se doselili iz Sarajeva
“Dođite, pomoći ću vam”, obratio sam su priletjeli i drugi dječaci, jedni u želji da sredinom osamdesetih. Izgradili su kuću.
se djevojčicama. Pomogao sam im da se me tuku, drugi praveći tampon-zonu, iz- Otac joj je bio klesar. Izrađivao je nišane
popnu na klupicu. “Oho, pravi džentl- među mene i Edina pojačanog rođacima. i nadgrobne spomenike. Mama je radila
men”, naruga mi se djevojčica plave, bla- “Vidjet ćemo se još”, poruči Edin, nakon kao nastavnica ruskog jezika. “Pa dobro,
go kovrčave kose i plavih očiju dok sam što nas razdvojiše.
još pružao ruku kako bih joj pomogao da
se popne. Potegnuh je za ruku. Već nared- GDJE ŽIVI ARAN? Odsječena su krila srpskim,
nog trenutka našla se na ravnoj podlozi Otišao sam kući. Doručkovao. Mislio
klupice... Pogledah je pravo u oči i rekoh sam o djevojčici plavih očiju. Valjalo je sa- srbijanskim, četničkim,
samouvjereno: “I drugi put!” Držala je znati gdje je kuća od Arana. Izašao sam agresorskim letjelicama,
providnu plastičnu kutiju s naslaganim ponovo i krenuo u epicentar svih život-
audiokasetama. “Što je to u kutiji?”, upitah nih radosti u selu. Na Krivaju. Vrijeme avionima i helikopterima
je dok smo stajali na klupici. “Magazin”, do tri provest ću s ribarima. Gledat ću bivše JNA. Ostali su
“Bebek i Armija B”, odgovori. “Mogu li kako love. Kažu da se životinjski svijet
dobiti te kasete, na dan ili dva?”, zamolih u rijeci u potpunosti obnovio. Nikada prizemljeni... U nekoj
je. Sada smo već bili prošli s druge stra- nije bilo više ribe. Jedni su to pripisivali neravnopravnoj borbi, u
ne ograde, stajući u dvorištu ispred kuće ratu, da uslijed borbenih djelovanja ne kojoj je braniocima uveden
Nijaza Č., automehaničara kojeg sam po- radi industrija, ne radi decimirnica, ne
znavao odavno. Do prije rata radio je u ispuštaju se lakovi, boje i ostala hemija i embargo na uvoz oružja, to se
“Centrotransovoj” radionici, koja se na- otrovi s pilane... Drugi su bili uvjerenja činilo kao fer potez. Agresoru
lazila ispod moje kuće u Olovu. “Može. da je to Božija milost “spuštena“ kako bi
Dođi do Arana, ondje ću biti popodne... narod u ovim teškim vremenima lakše je bila “svezana“ jedna ruka.

50 8/10/2021 STAV