Page 51 - STAV broj 344

Nikada nije bilo više ribe. Jedni su to pripisivali ratu, da
uslijed borbenih djelovanja ne radi industrija, ne radi
decimirnica, ne ispuštaju se lakovi, boje i ostala hemija i
otrovi s pilane... Drugi su bili uvjerenja da je to Božija milost
“spuštena“ kako bi narod u ovim teškim vremenima lakše
preživio. Krivaja je bila puna ribe: škobalja, krkaca, klenova,
lipljena, potočnih pastrmki... U velikom broju pojavila se i
“kraljica slatkih voda”, njeno veličanstvo mladica.

zid. Nisam se plašio. Znao sam, “iz sred- “Može li sok od zove?”, upita me nje-
stva informiranja”, uspostavljena je zona na mama. “Može. Šta god”, odgovorih
zabrane letova, iznad Bosne i Hercegovine nezainteresirano. Sjedio sam u narednih
i Hrvatske. Bilo je to diplomatska pobje- dvadesetak minuta u izbjegličkom stanu
da našeg političkog rukovodstva. Avioni Muharema, Merime, Anere i Aladina...
prijateljskih zemalja. Anera se dala u bi- Pričali smo tek toliko da se nešto kaže,
jeg. Trčala je zapanjujuće brzo. Jedva sam o ratu, o izbjegličkom iskustvu... Nenada-
je sustizao uzvikujući glasno da me može no sam upoznao u jednom danu i Aneru
čuti: “NATO! NATO! NATO!” i njenu porodicu... Njen otac ispričao mi
Utrčala je u stan, prizemni dio kuće je kako je Anera bila na otvorenom u So-
u kojoj je živjela, a potom preko dnevnog lunu (drugo naselje po veličini u Općini
boravka, onako u patikama, u garažu, str- Olovo, op. a.) u trenutku bombardiranja,
čavši u kanal za auto koji je bio sa svih prije nešto manje od godinu. Otuda i taj
strana zaštićen debelom daskom i preu- strah, anksioznost, grč, trauma...
ređen za sklonište... Za njom sam utrčao Anera se malo pribrala... Pozdravili
i ja i dalje vičući iz sveg glasa: “NATO, smo se i izašao sam napolje.
NATO...” Potom su pristigli i njeni rodi- Još je bio dan. Proljetni. Pun topline.
telji i mlađe dijete, vjerovatno brat. Stajala Pun poleta, pozitivne energije, što su ga
je u ćošku kanala, užasnuta, tresući se od donosili sunce, planinski zrak, rijeka,
straha. Prva je do nje stigla njena mama, osmijeh jedne plavooke djevojčice i uhu
otac ti sigurno ima posla. ‘Promet’ mu je zagrlivši je, a potom i otac koji je donio ugodno zujanje aviona sjevernoatlantske
i pojačan u ovim strašnim vremenima!”, čašu vode. Trajalo je to desetak minuta, alijanse, dok poniru i probijaju zvučni zid
rekoh bez razmišljanja. “Pored toga što si dok je nisu uvjerili da nema opasnosti, iznad Bosne i Hercegovine.
bezobrazan, ti bi da budeš i cinik!”, na- da može slobodno izaći. Odsječena su krila srpskim, srbijan-
ruži me Anera. “Tačno. Gine se, ali se ne Iz garaže smo prošli kroz hol i došli skim, četničkim, agresorskim letjeli-
naručuju nišani. Nema se novca. Drugo, nazad u dnevni boravak. Anera je i dalje cama, avionima i helikopterima bivše
ostali smo bez ičega. Otac nema alata. Sve bila u stanju šoka. Nije progovarala, samo JNA. Ostali su prizemljeni... U nekoj
nam je spaljeno u Lukama”, reče Anera. je klimala glavom, u znak odobravanja, neravnopravnoj borbi, u kojoj je branio-
razumijevanja onoga što su joj govorili. cima uveden embargo na uvoz oružja, to
NATO IZNAD KRAJOLIKA Ponudiše mi da sjednem. “Ti si vjero- se činilo kao fer potez. Agresoru je bila
“Žao mi je. Oprosti. Nisam mislio vatno ovaj novi, iz Olova, što ste se prije “svezana“ jedna ruka.
ništa loše”, rekoh. “A ti, šta radi...” Nije nekoliko dana doseli ovdje. Kulo, bješe?”, Osjećao sam se euforično prvi put od
stigla završiti ni rečenicu kada su se na upita me njen otac Muharem. “Da. Ja sam početka rata... Širila su mi se prsa... Vje-
nebu iznad sela Kalesije pojavili avioni. najnovija izbjeglica ovdje. Na proputova- rovao sam da će uz NATO avijaciju na
Sve je brundalo, grmjelo, kao da će sva- nju po peti put”, rekoh na neki sarkasti- nebu i Armiju RBiH na zemlji neprija-
kog trenutka pasti avion ili će se srušiti čan način, umoran od objašnjavanja što telj konačno biti zaustavljen. Uz Božiju
Konjuh na naše glave... Probijen je zvučni sam, ko sam, odakle sam... pomoć, nećemo biti Srbija! Nećemo biti
drugorazredni građani! Bio sam sigurniji
da će mir doći. Vratit ću se rodnom kraju,
kući u Olovo, ma kako teško bilo u ovom
trenutku... Ma kako prepadnuti i trauma-
tizirani bili, baš poput Anere, sloboda se
činila bližom... Od uzbuđenja, od zraka,
od euforije, od sunca, od nekontrolirane
dragosti, vrištao sam cijelim putem prema
izbjegličkom domu: “NATO, NATO!!!”
Prolazile su žene, mlađa djeca, mještani,
iščuđavajući se, ne znajući šta mi se dešava.
I nije me bilo briga što će ko misli-
ti. Bosanskim nebom više neće špartati
neprijateljske letjelice i to je jedino bilo
bitno! n

STAV 8/10/2021 51