Page 17 - STAV broj 170

bošnjak u new yorku
Piše:
Nebojša
ŠERIĆ ŠOBA
Ususretima s prvim novinarima
koji su pohodili ratno Sarajevo,
u neobaveznim razgovorima na-
kon “glavnog jela”, spominjala
su se neka velika imena svjetske savreme-
ne umjetnosti za koja do tada nisam imao
prilike čuti. Budući da to uglavnom ni-
koga nije mnogo zanimalo, nije ni mene.
Naravno, bila ih je šačica u gradu koji su
to prije rata pratili, ali velika većina kul-
turnjaka odmahivala je rukom i ponavljala
istu mantru: “To može i moja stara s po-
vezom preko očiju napraviti”; “Umjetnik
koji ne zna da crta – pravi instalacije” i sl. ne biblioteke pa do krova s kojeg se pruža
Novinari su se iznova vraćali i sa so-
bom donosili raznorazne stvari. Tu i tamo
bi mi neko od njih donio nešto što mi,
dok sam skapavao od gladi, i nije bilo
baš prijeko potrebno: – art magazine.
Zavalio bih se u hladu nekog bunkera i
prelistavao stranice. Gledao u stvari koje
nisam nimalo razumio, ali koje su bile
interesantne i lude. Časopisi su se gomi-
lali, neka imena su se stalno ponavljala,
ponešto se moglo i prevesti, a onda bi se
pojavio neko ko o tome zna malo više pa
bi se dosta toga razjasnilo.
Kako je vrijeme odmicalo, i ja sam se
počeo baviti instalacijama, onim po čemu
sam ne tako davno prije toga pljuvao.
Vrijeme je imalo svoje izazove na koje je
trebalo adekvatno odgovoriti, a za sve to
je ipak bilo potrebno neko znanje, neka
komunikacija s vanjskim svijetom. U mu-
zici je to bilo mnogo lakše. Sve što je izla-
zilo na Zapadu pojavljivalo se takorekuć
sutradan na buvljacima. U artu nije bilo
tako. Ipak, informacije su se probijale,
imena su se i dalje ponavljala, trebalo je
pohvatati ko tu zaista vrijedi na osnovu tih
nekih sićušnih slika i mišljenja kritičara
Davno prošlo vrijeme “velikih otkrića”
Gdje je
nestala strast
Dok sam čekao u redu u samoposluzi i “nako” prevrtao po novčaniku,
zagledah se u sve te silne propusnice i shvatih da od dana kada sam ih
kupio nijednom nisam otišao ni na jednu od tih lokacija, u sve te muzeje
i galerije o kojima sam nekada mogao samo sanjati. A još do prije
desetak godina u totalnoj besparici nalazio sam načina da se uguram
unutra, molio ljude na izlazu da mi daju svoju kartu, danima obijao oko
muzeja
kojima se moralo vjerovati. Prošla je od Parizu, to nisam mogao ni zamisliti. Ali,
tada koja godina. Tog sam se jutra rano meni je “Bobur” bio dovoljan.
probudio, čvaknuo nešto, izletio napolje U dosta navrata vraćao sam se u Pariz
i pravac metro. Žurio sam da što prije uše- i išao na isto mjesto, ali to više nije bilo
tam u “Georges Pompidou”, veliki centar to. Osjećao sam neku tugu, vrijeme mojih
multidisciplinarnih umjetnosti o kojem “velikih otkrića” bilo je prošlo, a entuzi-
sam godinama sanjao. Megastruktura sa- jazam splasnuo. Isto kao što se ne mogu
građena od metala i betona vidjela se iz sjetiti šta sam osjećao kao tinejdžer dok
daljine, privlačila svojim čudnim stilom sam na igranci plesao s drugaricom iz ra-
“visokotehnološke” arhitekture. Svih se- zreda uz Stairway to Heaven, tako je bilo i
dam spratova ovog umjetničkog Šaolina prilikom mojih povrataka “Boburu”. Na
(koje je osmislio Renzo Piano s jaranima) momente bi mi nešto zamirisalo, grabio
dupke su puni svime i svačim, od masiv- bih taj miris i rukama i nogama, ali bi on
gotovo iste sekunde iščezao.
fantastičan pogled na Pariz. Kada sam preselio u New York, iden-
tična se avantura desila sa PS1, koji tada
Ubrzavao sam korake prema “Boburu” još nije bio u sastavu MoMA. Na isti sam
(Beaubourg, kako ga lokalci zovu prema način tamo otrčao i lijepio se po tim sta-
originalnom nazivu placa na kojem je iz- rim zidovima, upijao sve što se zadavalo,
građen). Unutra me čekalo dosta toga za gurao se na svaki performans, išao na sva-
vidjeti. Upravo je bila otvorena izložba ko predavanje.
Brucea Naumana, tada mog “omiljenog U svom novčaniku imam more koje-
umjetnika čije radove nikada prije uživo čega, između ostalog, i članske karte za
nisam vidio”. Zastao sam ispred centra i sve muzeje i galerije u gradu. Skupo me
u nevjerici sve to posmatrao. Kako sam to koštalo. A neki dan, dok sam čekao u
bio uvjeren da rat neću preživjeti, sve mi redu u samoposluzi i “nako” prevrtao po
se činilo kao neka čudna vizija paralelnog novčaniku, zagledah se u te propusnice i
kosmosa. Bez daha sam sve posmatrao, shvatih da od dana kada sam ih kupio ni-
upijao sve kao spužva vodu, svaki papir jednom nisam otišao ni na jednu od tih lo-
okretao naopačke, tu proveo cijeli dan a kacija, u sve te muzeje i galerije o kojima
da nisam osjetio ni glad ni žeđ. sam nekada mogao samo sanjati. A još do
prije desetak godina u totalnoj besparici
Sutradan sam unutra otkrio videoteku nalazio sam načina da se uguram unutra,
u kojoj si na licu mjesta mogao gledati naj- molio ljude na izlazu da mi daju svoju kar-
bolje videoradove svih velikana videoar- tu, danima obijao oko muzeja kao mačak
ta. Samo kažeš čovi iza pulta da ti na taj i oko vruće kaše. Šta se desilo? Gdje je glad?
taj TV pusti taj i taj video, i eto ga. Sjedio Gdje je nestala strast? Kao da sam završio
sam danima i gledao, gledao... Fascinirao u zatvoru i čekam na svoj red da sjednem
se ranim radovima Williama Wegmana, u električnu stolicu ispred posljednje pu-
Brucea Naumana, Chrisa Burdena, rezao blike za posljednji performans i posljednji
vene na Gordona Matta Clarka. Svaku su videorad. n
me večer morali tjerati napolje. A koliko
je toga tek bilo na ostalim mjestima po
STAV 7/6/2018 17