Page 63 - STAV broj 313

APOKRIFNI FRAZARIJ

Uspomene. Uspomene. Uspomene.

SOGAN-DOLMA

Usred tog kruga od čorbi, pita i pečenja bila je činija sogan-dolme.
Zagledao se u nju. Nikad takvu nije vidio. Svaki oblutak luka je bio
tako mali da je bio majstorluk napuniti ga. Ko li je to samo načinio?
Piše:
Irfan HOROZOVIĆ – Hato, ima li u porodici novih snaha? Ili zetova?

tigao je sinu rođendanski paket Sve je probavao. Zalogaj-dva. Nije – Da, došla je – reče Hata s vrata.
koji je poslala moja sestra. U nje- više ni želio. Niti mogao. Ni sam nije – Ko je došao?
mu je i skica jedne moje priče bio siguran. – Snaha. Zove se Raifa. Lijepa je. Nje-
Siz mladosti te bilježnica iz istog – Tufkin burek? – mrmljao bi kao na je sogan-dolma.
vremena. Čitam, prelistavam i pokuša- za sebe. – Znam.
vam se prisjetiti. Stare rečenice me vode: Kad bi začuo potvrdan odgovor, usko- – Kako znaš?
Destan je stanovao u vrhu sokaka, u čoperio bi se još više i vojničkim korakom – Niko je drugi ne bi znao onako
kući koju je okruživala avlija, zatvore- nastavljao hodati i govoriti. načiniti.
na zidom i hrastovom kapijom. Izvana – Škrta, škrta, uvijek je bila škrta. Ne I Hata vidje da je činija u kojoj je bila
je izgledala gluha, bez života. Narav- valja, ne valja. Kako će i valjati burek s sogan-dolma sad potpuno prazna. Kao da
no, kao i mnogo drugih stvari, bio je to tako malo mesa. Jah... je oprana. Ili olizana.
samo privid. Prigovarao je baklavi od kore do agde, o Prohujale su godine od te uspomene.
Često sam ga posjećivao, donosio mu nedostatku oraha da se i ne govori. Uglav- Nema više Destana. Nema ni Raife.
boljeg duhana i onda smo znali noći pro- nom, nikad nije bio zadovoljan. Ispisana stara bilježnica sporo plovi
voditi uz tavlu i svakojake priče. Neobične Usred tog kruga od čorbi, pita i pečenja uz brzu, bistru vodu.
su to bile priče i nedorečene, pune zbiva- bila je činija sogan-dolme. Zagledao se u Najednom se ukazuje nova uspomena.
nja davnih i utihnulih, izmišljenih, bližih nju. Nikad takvu nije vidio. Svaki oblutak Dječaci bacaju male pločaste kame-
nekom drugom vremenu. luka je bio tako mali da je bio majstorluk nove preko Vrbasa. Zovu ih škrlje. Tako
Bio sam mnogo mlađi, ali godili su mi napuniti ga. Ko li je to samo načinio? pokazuju svoju snagu i vještinu. Dokaz
ti razgovori jer sam u njima naslućivao – Hato, ima li u porodici novih sna- je pogodak u staru praznu kuću u kojoj
mnogo bliskih priča o ljudima i mjestima. ha? Ili zetova? je, ko zna zašto, ostala samo Hata. Možda
Dok bi prolazio kroz kapiju i vidio pred – U kojoj porodici? joj je Destan ostavio. U svakom slučaju,
kućnim vratima mnoštvo starih kundura, – Mojoj. Kojoj drugoj?! kad škrlja pogodi kuću, Hata se bijesno
nanula i papuča, čovjek bi mogao pomisli- – Ne znam. Raspitat ću se. pojavi na prozoru i zaprijeti. Dječaci se
ti da je unutra mnoštvo čeljadi i čudila bi – Hajde. Što prije. razbježe. Nevjerovatno. Iako im ona ni-
ga šutnja i muk koji su odande dopirali. – Sad odmah? šta ne može s druge strane rijeke, ipak
Zapravo, u kući je živjela samo još – Nego kad. Ne budi ti zapoviđeno. se boje. Ili je to neki vid poštovanja. Za-
stara Hata, daleka rođaka, prijateljica ili I ode Hata iako joj ništa nije bilo jasno. boravljen sad.
sluškinja. Ili sve zajedno. Nikad to ni- On zapali čibuk, zavali se u udobnu Znala je to i Hata. Zato, kad je izla-
sam shvatio. stolicu i duboko zamisli. zila iz kuće, stavljala je na prozor svoju
Bio sam mu možda jedini prijatelj. Najednom je vidio nišane. Zastali siluetu izrezanu iz kartona.
Naravno, postojali su rođaci, kažu da su su u hodu. Bijeli kameni janjičari. Puno I škrlje nisu letjele. Neko je to ipak
ponekad i svraćali praznikom, ali češće bi polje nišana. I vjetar. Pomjeraju se sasu- otkrio prolazeći pokraj kuće. Tad su škr-
poslali dijete nego što bi sami došli i po šene duge travke odgovarajući vjetru ti- lje opet poletjele.
njemu nešto s prazničkog stola. Najčešće him šušnjima. Zar su se i bašluci počeli Hata je potom uzaludno bjesnila na
bi to bili burek i zeljanica, čorba, baklava pomjerati. Odnekud, s nekog nevidljivog prozoru jer nikog od dječaka više nije bilo.
i hurmašice. Kadaif. Sve je to bilo pore- čardaka, javlja se pjesma, prvo tiha, za- Uspomene. Uspomene. Uspomene.
dano po velikom stolu. Obukao bi svo- tim sve moćnija. Niz polje idu sejmeni. Vrbas nosi sve sa sobom do većih rije-
ju najdražu odoru, protkanu srmom, pa I vode nekoga. Kao u pjesmi. Koga vode? ka i, u njima, na koncu, do Crnog mora.
hodao oko stola, liznuo malko od ovog i Tebe, Destane. Zar mene, ne vidim?! Ni- Sve osim uspomena.
od onog, prepoznavao, te naglas govorio. šta ti ne vidiš. One ostaju nama. n

STAV 5/3/2021 63