Page 68 - STAV broj 313
P. 68

KULTURA





                                                                Bezmjesni
                                                                Mimogor, mimozor
                                                                Mrazomorni otac moj
                                                                I otac tvoj

                                                                Ustavio je rijeku
                                                                Zelenrijeku
                                                                A iz rijeke se čuo
                                                                Ovaj poj


                                                                1.
                                                                Dođite u Kuću spasa, Kuću znanja, Kuću mira, dođite pod
                                                                čelenkama od suhe vlati osmoljetne trave, dođite s čuđenjem
                                                                i ovnujskim kožama, prašinom po kosi i riječima za zubima,
                                                                dođite, o, vi zaljubljeni;

                                                                2.
                                                                Dođite u carstvo vaše, vama predano u emanet (ko je taj koji
                                                                će prihvatiti emanet?), kao što su dolazili i oni prije vas, do-
                                                                đite, da biste bili spašeni od suše;

                                                                3.
                                                                Evo mene, i evo moje duše, zapretene u zelene ruke
                                                                Spasonosne rijeke, hudonosne rijeke,
                                                                evo meni moga nefsa, moga zora,
                                                                kismeta moga iz užasnog zemana;

                                                                4.
          značenjima, za čiju je analizu potreban izuzetan intelek-  Sjećaš li me se, Umihana?
          tualni napor, po čemu je blizak Thomasu Stearnsu Eliotu.   Davno sam ti prešao na drugu stranu,
            “Pjesnik ima pravo biti nerazumljiv za neuke”, rekao   da su mi usne, da mi je jezik, da mi je grlo
          bi Eliot, a stoljeće kasnije potvrdio Nermin Šehić. Doista   presahlo bez riječi i bez pjesme,
          je netipična koncentracija intertekstualnih aluzija prože-  davno sam ti utonuo u bezmjerno more
          tih kroz njegovu poeziju. Uz prirodni talenat i osjećaj za   životonosne mȍre i sad me spominju
          ritam, ova dimenzija Šehićeve poezije izdvaja ga među   gavrani i vrapci, igrajući se po kamenu
          drugim pjesnicima njegove generacije. U svakoj svojoj   bijelom;
          pjesmi Šehić komunicira s vlastitom tradicijom, stim da
          ovdje tradiciju treba razumijevati eliotovski – ne kao zbir   5.
          paradigmi koje tvore naš kolektivni identitet, već kao ne-  I svom svijetu bijelom reći: “Ja nisam jedan od vas, ja ni-
          pregledni horizont djela i autora koje smo izborom učinili   sam putnik u vozu, moje noge su izranjavane, ja nikada ni-
          svojima. Tradicija se ne nasljeđuje nego se mora zaraditi   sam tražio hlad drveta običnog, ni plodove ukusa nemirnog;
          velikim trudom, naporom, angažmanom – svakom svo-     među svojima ja sam prvi početnik, u tuđini ja sam posljednji
          jom pjesmom, rekao bi Šehić. Horizonti na kojima ovaj   prolaznik”; o, narode moj, ja vas pozivam, a vi se rugate –
          mladi pjesnik motri vlastitu tradiciju doista su široki: od
          srednjovjekovnih zapisa sa stećaka, preko divanske knji-  6.
          ževnosti Bošnjaka pisane na orijentalnim jezicima, sve do
          savremene engleske književnosti.                      Uspavani Endymion vidio je more u očima Mjeseca,
                                                                igrao se uspomenama
            Nermin Šehić rođen je 1993. godine u opkoljenom Go-
          raždu, “dok je babo bio na liniji”. U rodnom gradu Ner-  kao podojeno mače
          min je završio osnovnu školu, kao učenik generacije, i već   igrao se žmire
          tada počeo pisati pjesme. Nakon dvije godine provedene u   sa svemirom
          gimnaziji u Goraždu, dobio je stipendiju na United World
          Collegeu u Mostaru. Obrazovanje na UWC-u otvorilo mu   i majka ga je zvala
          je vrata ka studiju u Sjedinjenim Američkim Državama,   iz udoline podno brijega
          čemu se nadao i prije nego je došao u Mostar.         “hajde sine na ručak”
            Preko Fondacije “Davis United World College Scho-   (čovjek inosušan
          lars”, američkog filantropa Shelbyja Davisa, dobio je punu   od rana i soli)
          stipendiju kako bi mogao nastaviti školovanje u Americi.   hvali uvijek, ujutro i navečer
          Na katedri za englesku književnost, na kojoj je bio jedini   hvali uvijek Boga svoga
          student kojem je engleski bio nematernji jezik, proglašen   -u radosti i u boli-
          je učenikom generacije.                         n



         68  5/3/2021 STAV
   63   64   65   66   67   68   69   70   71   72   73