Page 59 - STAV broj 341

nastavu bile su jedinstvene. Kad sam ih sa-
općavao kolegama, neki su se podsmjehiva-
li. Pred moj polazak u mekteb uzimao sam
abdest, klanjao dva rekata nafile i upućivao
dovu Allahu: ‘Allahu moj, daj da im ono što
će preko mog jezika doći do njihovih srca
bude korisno na oba svijeta.’ Kad god bih
dovu uputio za moju, upućivao sam i za mek-
tepsku djecu. Mislim da je stvar uspjeha u
tome koliko će srcem prihvatiti taj posao.
Ako u konkretnom slučaju muallim srcem
prihvati učenje djece, Allah ga neće ostaviti
na cjedilu. Sve te rezultate, ma koliko god ih
je bilo, ja vidim kao rezultat Allahove mi-
losti, a ne kao rezultat moje sposobnosti i
dobrote. Kad bih se sto puta rodio, opet bih
izabrao ovaj poziv, ponovo bih bio hodža.”
Desilo mi se više puta da, dok šetam
s mojom djecom, priđu nam moji učeni-
ci i mojoj djeci govore o meni. Jedna moja
učenica prilazi mi i kaže da se kani vjeriti s
momkom, a da bi, prije toga, željela da vi-
dim i kažem joj moje mišljenje da li je on za
nju. Mojih učenika je danas svuda po svijetu.
Radio sam u sljedećim mektebima: Nedžari-
ći, Toka, Vogošća, Kotorac, Buljakov Potok,
Buća Potok, Lasica, Ugorsko, Kovači, Barica,
Tihovići, Huremuša, Komatin, Golodarica,
Cicin Han, Ferhadija, Tabački mesdžid, B
faza. Uvijek sam dolazio na vrijeme. Budu-
Više od četiri decenije u službi Islamske ći da nisam imao auto, koristio bih gradski
zajednice: Sulejman ef. Kurtanović prijevoz, a ako bi bilo gusto da li ću stići na
vrijeme, koristio bih taksi. Hatme sam vrlo
organima, krenuo sam mu u posjetu. Usput i bio do 1997. Tražili su da ostanem u vojsci. emotivno doživljavao. Jedne godine moj tro-
sam razmišljao kako da ga pitam za savjet. Međutim, nije me zanimala administracija, godišnji sin Hamza je predstavljao mekteb
Kad sam ušao kod njega, počastio me je ja sam želio u mekteb. S djecom iz mekteba na takmičenju iz kiraeta. Tada je jedan od
kahvom i bez mog pitanja rekao: ‘Čitam ti iz Nedžarića obišao sam mnoga historijska mojih šefova rekao da ne bi bilo loše da i
stvari na čelu koje te zaokupljaju. Što se tiče mjesta u Bosni i Hercegovini. Sve moje naj- drugu djecu naučim osim svog Hamze. Od
posla – Islamska zajednica, a mjesta borav- ljepše uspomene iz minule imamske misije tada sam na takmičenja slao drugu djecu.”
ka - Sarajevo.’ vezane su za mekteb i mektepsku djecu”,
Prvo zaposlenje imao sam u Nedžarići- priča Kurtanović. OTAC DEVETERO DJECE
ma kao teravih imam. Poslije su tražili da Sulejman-efendija je ponosni otac de-
ostanem i ja sam ostao. Bilo mi je lijepo u MISIJA IMAMA I MUALLIMA vetero djece. Rijetki su i uposlenici Islam-
Nedžarićima. Imao sam dosta djece na pouci. “Ja ne vjerujem puno u tehniku. Ona ske zajednice koji imaju ovoliko potomaka.
U početku sam stanovao u Sokolović Koloni- je hladna. I nema srca, nema duše. Svakom Kazat će samo: “Neko će se više namučiti
ji, a poslije sam prešao kod Tufe Tvrtkovića. onom ko bez ljubavi uđe u mekteb haram s jednim nego ja s devetero djece. Danas je
On i njegova hanuma Emina bili su mi kao mu bilo. Onaj ko meni povjeri dijete, a ono velika odgovornost za djecu. Ne bih kriti-
roditelji. Za stanovanje kod njih nikada mi je komad srca, on je dobar dio odgovornosti kovao ni one koji nemaju puno djece. Djeca
nisu uzeli ni dinara. On je jedno vrijeme bio prema njemu skinuo sa sebe, a ja sam pri- jesu radost, ali i velika kušnja. Ja razumijem
i mutevelija. Volio je raditi za džamiju. Srce hvatio. Hoću li ja to ozbiljno shvatiti ili se i ljude koji neće da imaju puno djece. Sva-
mu je kucalo za džemat i džamiju. Njegovi poigrati s tim, ovisi od toga jesam li u mek- ko zna svoje. Kad me pitaju kako deveram
sinovi su bili moji učenici. Imao sam žešću teb ušao s ljubavlju i da li ja tu djecu doživ- u penziji, odgovorim: ‘Ako se pokriješ ko-
presiju za rad u mektebu. Pozivan sam i na ljavam kao svoju rođenu. Ja sam doslovno liko je jorgan dug, nećeš se prehladiti, a ako
informativne razgovore. Optuživali su me svako to dijete doživljavao kao dio svoga srca. se pružiš više nego što je jorgan dug, nije ti
da govorim da se pravoslavna djeca ne druže I kad ga ne bi bilo u mektebu, plašio sam niko kriv.’ Meni je, hvala Bogu, dobro. Ne
s našom djecom, pa kad su i ona počela do- se da mu se nije šta desilo ili da nije, ne daj mogu se žaliti. Ne mislim Dunjaluk u obruč
laziti u mekteb, počeli su pitati što ta djeca Bože, mojim sebebom izostalo. Plašio sam stavljati. Što je nafake, doći će. Ne čekam
dolaze u mekteb. Niti sam ih zvao, niti im se. Imao sam običaj da tada obiđem rodite- nafaku ležeći ili sjedeći. Pokušavam učiniti
branio da dolaze. Nekako se to prebrodilo. lje. Zakazivao sam i roditeljske sastanke. Ni što je do mene. Na kraju želim nešto reći i o
Bile su to moje kušnje. Tu sam ostao 6 go- one nestašne nikad nisam kritikovao. Imao Stavu. Redovno ga čitam. Taj list mi je mno-
dina. Potom sam prešao u džemat Toka. Iz sam za njih riječi: moj paša, moja prince- go drag. Čuvam sve njegove brojeve. Drago
Toke sam, kad je Mustafa ef. Spahić Mujke za, sultanija. Ko hoće biti hodža, muallim, mi je što objavljuju i duhovne komponente
(1983) otišao u zatvor, prešao u Vogošću, gdje mora znati da neće imati radnog vremena. kao što je Mesnevija, te kvalitetne tekstove
sam ostao do njegovog puštanja na slobodu. S Njegova kuća će biti stalno otvorena. Da o našoj tradiciji. Zapravo, ima se šta proči-
početkom rata otišao sam u 7. muslimansku ljudi dolaze. Moje pripreme za mektepsku tati. U mene i djeca čitaju Stav.” n

STAV 17/9/2021 59