Page 81 - STAV broj 341

Živjela Petar Pan generacija

Te iste jeseni,
ulice će biti guste
poput breskvinog soka,
i užurbani očevi
izbijat će u prolazu
prosjacima kovanice iz ruku.
Psi će njušiti
radnicima kurije oči
što strše iz sandala,
a žene će koračati
s obješenim reptilima oko vrata.
Odnekud će dopirati miris kurkume,
ali to neće biti republika Rohinja.
Digitalna žandarmerija
na uglovima će razvodnjavati
vodu u koljenima s identitetom,
a mi ćemo sa mravinjacima u gaćama
i dalje čupati
sarajevskim muhama krila,
i tastaturama sa vrapcima
igrati pasijans po parkovima.

što izvorniju “odgovorljivost” izazovi-
ma epohe:
“kao korablje u purpurnoj magli/ nečiji
očevi u šinjelima nose/ naranče napukle od
studeni,/ a ti među njima prepoznaš onog
svog…” (“Jutro u Kaliforniji”).
A evo kako završava pjesma bez naslo-
va na 19. strani:
“Tuđi su se ljudi odazivali na mi,/ i u
našoj zemlji postalo je isuviše tijesno/ za
zabosti suncobran u travnjak,/ a ne ubosti
nekoga u oko. // I šta tu onda čovjeku preo-
staje,/ do propinjati se na strehe/ i šakom i
kapom krasti leptirice/ što čame pred pau-
kovim gnijezdima.”
Pjesniku nije potrebno ništa drugo
nego da bude i da ostane to što jest: tvorac
slika, svirač tišine, upitanost sama, koja se
udomljuje u davno davno već datim od-
govorima (koje treba čuti, vidjeti, osjetiti,
prožet njima biti) – u odgovorima koji su
zemlja, zrak, voda, vatra – u kojima smo,
dakle, uvijek već sadržani svi mi koji je-
smo (a za svojim postojanjem bauljamo).
Da, potreban mu je još i čitalac/slušalac:
šta god da nađemo, traženje ne prestaje
– ni s jednom misli, ni s jednim sudom
i iznova u desetkovane kavge zuri/ dok zavrzlamom” dosuđenu ili nametanu iz- ili stavom, dosezanje smisla ne završava.
podvijena repa daju se u bijeg./ I nek’ se mještenost jedne mikrokulture iz svijeta Zato je svaka kritika, kako god bila izra-
dovraga nosi svijet/ u kojem moje ime Da- kojem eminentno pripada. žena i napisana, za pjesnika pozitivna;
moklov je mač!/ I gdje karlice mojih lju- Pitanja koja pjesnik postavlja, doživ- jedna i jedina negativna kritika jeste ona
di ružičnjake gnoje,/ i gdje vrele su i dalje ljaj svijeta i sebe u svijetu koji evocira koja nije napisana i koja neće biti napi-
jame od sijača smrti!” – pitanja su i doživljaji na koja se mora sana. Prešućivanje.
Na ovaj kritičkoironijski vapaj “iden- dati odgovor, kojima se moraju udomiti A Ahmed Kurto, prema ovom kako je
titarnog bola i udesa” nadovezuju se na- iskustva; pjesnik daje od sebe što može. ušao u svijet književnosti (baštineći ono
redni tekstovi “Sunday bloody Sunday” Njegove su slike mjestimično spektaku- što je dobro od onih dobrih i najboljih –
i “Akšam u Gvatemali”, u kojima pjesnik larne: jer on nikad ne zaboravlja svoju od Enesa Kiševića, Seada Begovića, Muje
do nivoa groteske dovodi tu nasilnu, ko misiju – u jeziku osloboditi prostor, za Musagića, Abdulaha Sidrana, Huseina
zna kojom i kakvom “geostrategijskom što dublju upitnost, ali i za što vlastitiju, Haskovića), sigurno neće biti prešućen. n

STAV 17/9/2021 81