Page 53 - STAV broj 167
P. 53

Husin, Jasinov i Ajkin mezar     Ajka i Huse s kćerkom Rahimom             Uzeo staricu pod ruku pa uz stepenice. “Pa
                                                                                                         polahko”, veli Ajka. “K’o uz minber.” Na
uzeše Ajku pod obje joj ruke pa polahko                     je ništa nije bilo briga. Nakratko pogle-    svakoj stepenici bi stani, pa othukni. Pa
prekoračiše usku zelenu površinu. Ajka                      da u onu zgradu, pobroja joj pendžere,       bismilla! I tako do vrha. I dok su se pe-
stade na široki trotoar pred Sudom, pa                      pa se osmjehnu. Na Ajki na kat haljine,      njali, iza njih je skakutala Midheta. Čas
uzdahnu. Konačno je dočekala i taj trenu-                   dimije i bluza u sitne đulove, preko leđa    lijevo, čas desno, po visokom stepeništu
tak. Samo još to, pa i dušu da pusti. Više                  bijelo štrikano jeleče. Veli, da ne ozebe.   pridržavajući Ajku da ne padne. Skroz
                                                            Na nogama joj crne zepe. Glavu i ramena      do vrha i vrata kancelarije.
  Ajka Mujdžić                                              prekrila širokom keranom šamijom. Sva
                                                            nekakva čista, svijetla i bijela. Unuk Pra-      Ajka koračala ozarena lica. Veli kako
                                                            ga odleti nazad za volan, pa u potragu za    joj se onim trotoarom od auta do ulaznih
                                                            parkingom. “Sad ću ja!”, viknu.              sudskih vrata učinilo kao da pređe i si-
                                                                                                         rat-ćupriju, a onim stepenicama k’o da
                                                                Sav taj prizor iz još deblje hladovine   se pope uz svih sedam nebesa. Jer tamo,
                                                            zgrade gradske uprave, s onu stranu ale-     helem, iza onih vrata pred koje je sjela na
                                                            je opasane drvoredom, promatra i vese-       ohabanu parkovsku klupu doprtljanu od-
                                                            la glava Jovana Raškovića. Poskup i loš      nekud u sudski hodnik sjedi neko ko će
                                                            uradak nekog vajara početnika.               to njeno breme proćerati kroz teftere, pa
                                                                                                         će ona sada čiste duše pred dragog Alla-
                                                                Službenik, sekretarica i Ajka uđoše u    ha. Priča Ajka i kako godinama oka nije
                                                            Sud. Službenika obuzele neke emocije.        sklopila. Satrala je, veli, tuga za djecom.
                                                            Posljednjih mu godina stalno oscilira-       Pa i te silne brige za “Hambarinkinom
                                                            ju. Rastresen, a mlakonja. Sad bi haman      ogradom” i ovim trenutkom, u strahu da
                                                            pa zaplakao nad tom Ajkom, Midhetom          ga ne dočeka. Jer, kako dinski dušmani
                                                            i sobom samim, a i zbog trenutka. A do       drugačije nisu dali nego da se za pobijeni
                                                            prije minut najradije bi išao pa zubima      narod vjere Muhammedove, a. s., po Pri-
                                                            grizao onog tamo policajca. Ali, nejse...    jedoru proširuju neki postojeći haremi, a
                                                                                                         ne, kako bi to bio red, svi da se pokopaju
                                                                                                         na jedno časno mjesto, Huse i Ajka Muj-
                                                                                                         džić sjete se da se baš na tu njihovu ogradu,
                                                                                                         zvanu Hambarinkina, a nasred Čarakova
                                                                                                         i ispred društvenog doma, mogu komot-
                                                                                                         no pokopati šehidi. Pa i njihova tri sina.
                                                                                                         Šta će im, veli Huse, ta zemlja?! “Bit će
                                                                                                         je svakom puni i nos i usta”, govorio bi.

                                                                                                             Svakako u ćošku, uz harman, stoji ne-
                                                                                                         kolicina nakrivljenih starih nišana iz ko
                                                                                                         zna kojeg vakta, a na komadiću vakufske
                                                                                                         zemlje. Umiralo se i ginulo u tom Čarakovu
                                                                                                         u epizodama i prečesto. A opet, ta njiho-
                                                                                                         va ograda našla se nekako u centru sela
                                                                                                         uz dotrajali društveni dom, u kojem se
                                                                                                         nekada klicalo bratstvu i jedinstvu. K’o
                                                                                                         biva, eto i na lijepu mjestu.

                                                                                                             Još u muhadžirluku u Sanskom Mo-
                                                                                                         stu Huse i Ajka sakupe ljude iz sela pa
                                                                                                         im tako kažu. Vele, mi to halalimo, a vi

                                                                                                         STAV 17/5/2018 53
   48   49   50   51   52   53   54   55   56   57   58