Page 53 - STAV broj 167
P. 53
Husin, Jasinov i Ajkin mezar Ajka i Huse s kćerkom Rahimom Uzeo staricu pod ruku pa uz stepenice. “Pa
polahko”, veli Ajka. “K’o uz minber.” Na
uzeše Ajku pod obje joj ruke pa polahko je ništa nije bilo briga. Nakratko pogle- svakoj stepenici bi stani, pa othukni. Pa
prekoračiše usku zelenu površinu. Ajka da u onu zgradu, pobroja joj pendžere, bismilla! I tako do vrha. I dok su se pe-
stade na široki trotoar pred Sudom, pa pa se osmjehnu. Na Ajki na kat haljine, njali, iza njih je skakutala Midheta. Čas
uzdahnu. Konačno je dočekala i taj trenu- dimije i bluza u sitne đulove, preko leđa lijevo, čas desno, po visokom stepeništu
tak. Samo još to, pa i dušu da pusti. Više bijelo štrikano jeleče. Veli, da ne ozebe. pridržavajući Ajku da ne padne. Skroz
Na nogama joj crne zepe. Glavu i ramena do vrha i vrata kancelarije.
Ajka Mujdžić prekrila širokom keranom šamijom. Sva
nekakva čista, svijetla i bijela. Unuk Pra- Ajka koračala ozarena lica. Veli kako
ga odleti nazad za volan, pa u potragu za joj se onim trotoarom od auta do ulaznih
parkingom. “Sad ću ja!”, viknu. sudskih vrata učinilo kao da pređe i si-
rat-ćupriju, a onim stepenicama k’o da
Sav taj prizor iz još deblje hladovine se pope uz svih sedam nebesa. Jer tamo,
zgrade gradske uprave, s onu stranu ale- helem, iza onih vrata pred koje je sjela na
je opasane drvoredom, promatra i vese- ohabanu parkovsku klupu doprtljanu od-
la glava Jovana Raškovića. Poskup i loš nekud u sudski hodnik sjedi neko ko će
uradak nekog vajara početnika. to njeno breme proćerati kroz teftere, pa
će ona sada čiste duše pred dragog Alla-
Službenik, sekretarica i Ajka uđoše u ha. Priča Ajka i kako godinama oka nije
Sud. Službenika obuzele neke emocije. sklopila. Satrala je, veli, tuga za djecom.
Posljednjih mu godina stalno oscilira- Pa i te silne brige za “Hambarinkinom
ju. Rastresen, a mlakonja. Sad bi haman ogradom” i ovim trenutkom, u strahu da
pa zaplakao nad tom Ajkom, Midhetom ga ne dočeka. Jer, kako dinski dušmani
i sobom samim, a i zbog trenutka. A do drugačije nisu dali nego da se za pobijeni
prije minut najradije bi išao pa zubima narod vjere Muhammedove, a. s., po Pri-
grizao onog tamo policajca. Ali, nejse... jedoru proširuju neki postojeći haremi, a
ne, kako bi to bio red, svi da se pokopaju
na jedno časno mjesto, Huse i Ajka Muj-
džić sjete se da se baš na tu njihovu ogradu,
zvanu Hambarinkina, a nasred Čarakova
i ispred društvenog doma, mogu komot-
no pokopati šehidi. Pa i njihova tri sina.
Šta će im, veli Huse, ta zemlja?! “Bit će
je svakom puni i nos i usta”, govorio bi.
Svakako u ćošku, uz harman, stoji ne-
kolicina nakrivljenih starih nišana iz ko
zna kojeg vakta, a na komadiću vakufske
zemlje. Umiralo se i ginulo u tom Čarakovu
u epizodama i prečesto. A opet, ta njiho-
va ograda našla se nekako u centru sela
uz dotrajali društveni dom, u kojem se
nekada klicalo bratstvu i jedinstvu. K’o
biva, eto i na lijepu mjestu.
Još u muhadžirluku u Sanskom Mo-
stu Huse i Ajka sakupe ljude iz sela pa
im tako kažu. Vele, mi to halalimo, a vi
STAV 17/5/2018 53