Page 82 - STAV broj 285

STAJALIŠTA

APOKRIFNI FRAZARIJ
Hasanaginica se kupa u moru
LIST IZ

LJETOPISA

Piše:
Irfan HOROZOVIĆ
Ne zna se što su se Grgur i Hasan svadili, ali stvar je stigla do
dvoboja. Taj dvoboj bio je početak nesreće i za jednog i za drugog. I
za pobjednika i za gubitnika. Poslije je to zahvatilo i njihove ukućane
te potomstvo. Ljudi to pamte. Govore o tom. Pjevaju pjesme

onekad vidim slike iz budućeg Ko zna gdje. Uz njeno, kucalo je još jed- Hasanu razgovor s Grgurom ipak nije
vremena: no malo srce. dao mira.
Kad god sam putovao, neka se ne- Sve što je vidio tog dana izgledalo mu – Kad carstva ratuju, oružje daju nama.
Pjasna misao javljala, nikad dokraja je više kao agin hir nego njezina želja. – Mi smo carstva koja ratuju?!
oblikovana, a prisutna kao stara prijateljica. – Zašto smo došli ovdje? – Naravno. Zvali se sultanat ili repu-
Prepoznavao sam gradove i sela, ili – Teferič – reče on nekako pretjera- blika, to je isto. Samo su riječi različite.
neke njihove dijelove, kao i planine i jeze- no veselo. Sablja mi je osmanska, a tvoja mletačka?
ra, i uvijek sam se nosio s mišlju da su to – Tako je toplo – zaustila je da kaže, ali – Mletačka je uistinu.
mjesta koja sam već vidio i u kojima sam on je već otišao da se posveti poslu oko jela. – Vidiš? Međe carstava se pomjeraju
nekad i živio, ali je sve to ostalo zamete- Prošli su kroz grad za koji su govo- i mijenjaju, ali mi uvijek ostajemo tu, s
no u povijestima bivših života, u povije- rili da je načinjen po uzoru na Veneciju. jedne ili druge strane. I to je uvijek isto,
stima zaborava. Minijaturna Venecija. Vidjela je tu neku čak i kad se čini drukčije.
A sad, dok sam gledao u more, ispod ženu koja ju je gledala pretjerano rado- – Vidim. Ipak se nadam da to neće
monolitne hridi, najednom shvatih. znalo, gotovo drsko. Nije mogla to zabo- biti dovijeka.
Bilo je to kao da se ona nejasna misao raviti. Kao urok. Ne zna se što su se Grgur i Hasan svadi-
praćaknula poput srebrne ribe. – Tamo gdje smo prošli osjeti se garež. li, ali stvar je stigla do dvoboja. Taj dvoboj je
Shvatio sam da je to mjesto na kojem – Znam. Bilo je to davno. bio početak nesreće i za jednog i za drugog. I
ću tek živjeti. – Šta se dogodilo? za pobjednika i za gubitnika. Poslije je to za-
I da je to ono što mi je misao, kad god – Sukobi. hvatilo i njihove ukućane te potomstvo. Lju-
se javljala, zapravo htjela kazati. – Vatrom? di to pamte. Govore o tom. Pjevaju pjesme.
Tako se na kraju i zbilo. – Nekad izgori naše selo, nekad nji- Liber memorabilium.
Ponekad vidim slike iz vremena koja hovo. Sve ovisi o ratnoj sreći. Tako je u knjigu pamćenja zapisao
su davno minula: – Sreći? fra Ivan. Golema povijest i pripovijest u
Bio je to zaista sparan dan. – Da. Ratnoj. malo riječi.
Sve je lepršalo na njoj. Čak i suncobran. – A ljudi koji su tu živjeli? Tako je to bilo.
A u njoj? Igralo se dijete i lupalo srce – Ovisi o sreći. Možda.
kao da se igra s njim. – Sreći? Svjedok koji je to u nju zapisao bio
Kao da se kupa u moru. – Da. je čovjek.
Sve je izgledalo nestvarno. I onda su šutjeli. Pismen i pismu odan čovjek.
Došli su tu kao da idu u izbjeglištvo. – Jesi li i ti... Minule su otad godine. Kandijski rat i
Dolazio je neki fratar. – Šta? drugi mijenjali su i promijenili lice svijeta.
I ljubazno pozdravio u prolazu. – Jesi li i ti bio s njima? Fra Andrija je gledao u slova tog prizora
– Zdravi bili, poštovani aga. – Zapovijedam im. Granica je to. Gra- koji je zabilježio jedan od njegovih prethod-
– Zdravi bili, fra Ivo. nica svjetova. I sukobi su neprestano. nika. Zaista je čudan taj Ivan bio. Bilježio je
– Poznaješ ga? – pitala je. – Jesi li? događaje i osjećaje koje su oni pobuđivali.
– Da. – Dosta više, ženo. Kao da je bio neko koga je poznavao.
Ovisok, mršav i žustar čovjek nestao I onda su opet šutjeli. Nije se više ima- Kao da je bio neko iz Razgovora ugod-
je u spletu uličica. lo šta kazati. noga naroda slovinskog...
Bilo je to nekad. Sve dok nisu došli do mora. Njegovi I ovaj zapis. Iako se sve činilo kao pri-
Ali fra Ivan to nikad nije zaboravio momci odavno su podigli šator i priprema- zor iz života, ništa nije bilo jasno. Ništa o
jer je vjetar odgrnuo veo i pokazao nje- li jelo. Čador je ličio na meduzu. I podrh- tom nije zapisano.
no lice. Izraz tog lica prosvijetlio je nešto tavao tako na vjetru. Pozivao je u more. I Zato je izvještaj o dvoboju vrlo pažlji-
u njemu, u duši. Kao da ga je već vidio. Zuhra je u nj s nevidljivim sinom uronila. vo zapisao Andrija Kačić Miošić. n

82 20/8/2020 STAV