Page 82 - STAV broj 285
P. 82

STAJALIŠTA



                                            APOKRIFNI FRAZARIJ
                                            Hasanaginica se kupa u moru
                                            LIST IZ




                                            LJETOPISA




                          Piše:
                          Irfan HOROZOVIĆ
                                            Ne zna se što su se Grgur i Hasan svadili, ali stvar je stigla do
                                            dvoboja. Taj dvoboj bio je početak nesreće i za jednog i za drugog. I
                                            za pobjednika i za gubitnika. Poslije je to zahvatilo i njihove ukućane
                                            te potomstvo. Ljudi to pamte. Govore o tom. Pjevaju pjesme




                onekad vidim slike iz budućeg   Ko zna gdje. Uz njeno, kucalo je još jed-  Hasanu razgovor s Grgurom ipak nije
                vremena:                    no malo srce.                      dao mira.
                Kad god sam putovao, neka se ne-  Sve što je vidio tog dana izgledalo mu   – Kad carstva ratuju, oružje daju nama.
         Pjasna misao javljala, nikad dokraja   je više kao agin hir nego njezina želja.  – Mi smo carstva koja ratuju?!
          oblikovana, a prisutna kao stara prijateljica.   – Zašto smo došli ovdje?  – Naravno. Zvali se sultanat ili repu-
            Prepoznavao sam gradove i sela, ili   – Teferič – reče on nekako pretjera-  blika, to je isto. Samo su riječi različite.
          neke njihove dijelove, kao i planine i jeze-  no veselo.             Sablja mi je osmanska, a tvoja mletačka?
          ra, i uvijek sam se nosio s mišlju da su to   – Tako je toplo – zaustila je da kaže, ali   – Mletačka je uistinu.
          mjesta koja sam već vidio i u kojima sam   on je već otišao da se posveti poslu oko jela.  – Vidiš? Međe carstava se pomjeraju
          nekad i živio, ali je sve to ostalo zamete-  Prošli su kroz grad za koji su govo-  i mijenjaju, ali mi uvijek ostajemo tu, s
          no u povijestima bivših života, u povije-  rili da je načinjen po uzoru na Veneciju.   jedne ili druge strane. I to je uvijek isto,
          stima zaborava.                   Minijaturna Venecija. Vidjela je tu neku   čak i kad se čini drukčije.
            A sad, dok sam gledao u more, ispod   ženu koja ju je gledala pretjerano rado-  – Vidim. Ipak se nadam da to neće
          monolitne hridi, najednom shvatih.  znalo, gotovo drsko. Nije mogla to zabo-  biti dovijeka.
            Bilo je to kao da se ona nejasna misao   raviti. Kao urok.            Ne zna se što su se Grgur i Hasan svadi-
          praćaknula poput srebrne ribe.       – Tamo gdje smo prošli osjeti se garež.  li, ali stvar je stigla do dvoboja. Taj dvoboj je
            Shvatio sam da je to mjesto na kojem   – Znam. Bilo je to davno.   bio početak nesreće i za jednog i za drugog. I
          ću tek živjeti.                      – Šta se dogodilo?              za pobjednika i za gubitnika. Poslije je to za-
            I da je to ono što mi je misao, kad god   – Sukobi.                hvatilo i njihove ukućane te potomstvo. Lju-
          se javljala, zapravo htjela kazati.  – Vatrom?                       di to pamte. Govore o tom. Pjevaju pjesme.
            Tako se na kraju i zbilo.          – Nekad izgori naše selo, nekad nji-  Liber memorabilium.
            Ponekad vidim slike iz vremena koja   hovo. Sve ovisi o ratnoj sreći.  Tako je u knjigu pamćenja zapisao
          su davno minula:                     – Sreći?                        fra Ivan. Golema povijest i pripovijest u
            Bio je to zaista sparan dan.       – Da. Ratnoj.                   malo riječi.
            Sve je lepršalo na njoj. Čak i suncobran.  – A ljudi koji su tu živjeli?  Tako je to bilo.
            A u njoj? Igralo se dijete i lupalo srce   – Ovisi o sreći.           Možda.
          kao da se igra s njim.               – Sreći?                           Svjedok koji je to u nju zapisao bio
            Kao da se kupa u moru.             – Da.                           je čovjek.
            Sve je izgledalo nestvarno.        I onda su šutjeli.                 Pismen i pismu odan čovjek.
            Došli su tu kao da idu u izbjeglištvo.  – Jesi li i ti...             Minule su otad godine. Kandijski rat i
            Dolazio je neki fratar.            – Šta?                          drugi mijenjali su i promijenili lice svijeta.
            I ljubazno pozdravio u prolazu.    – Jesi li i ti bio s njima?        Fra Andrija je gledao u slova tog prizora
            – Zdravi bili, poštovani aga.      – Zapovijedam im. Granica je to. Gra-  koji je zabilježio jedan od njegovih prethod-
            – Zdravi bili, fra Ivo.         nica svjetova. I sukobi su neprestano.  nika. Zaista je čudan taj Ivan bio. Bilježio je
            – Poznaješ ga? – pitala je.        – Jesi li?                      događaje i osjećaje koje su oni pobuđivali.
            – Da.                              – Dosta više, ženo.                Kao da je bio neko koga je poznavao.
            Ovisok, mršav i žustar čovjek nestao   I onda su opet šutjeli. Nije se više ima-  Kao da je bio neko iz Razgovora ugod-
          je u spletu uličica.              lo šta kazati.                     noga naroda slovinskog...
            Bilo je to nekad.                  Sve dok nisu došli do mora. Njegovi   I ovaj zapis. Iako se sve činilo kao pri-
            Ali fra Ivan to nikad nije zaboravio   momci odavno su podigli šator i priprema-  zor iz života, ništa nije bilo jasno. Ništa o
          jer je vjetar odgrnuo veo i pokazao nje-  li jelo. Čador je ličio na meduzu. I podrh-  tom nije zapisano.
          no lice. Izraz tog lica prosvijetlio je nešto   tavao tako na vjetru. Pozivao je u more. I   Zato je izvještaj o dvoboju vrlo pažlji-
          u njemu, u duši. Kao da ga je već vidio.   Zuhra je u nj s nevidljivim sinom uronila.  vo zapisao Andrija Kačić Miošić.    n



         82  20/8/2020 STAV
   77   78   79   80   81   82   83   84