Page 45 - STAV broj 258

Hodžić se sjeća da se na otvorenju
izložbe, koju su tada napravili u SAR-
TR-u, pojavila majka dječaka ubijenog
u ratu koja je još čuvala svaku njegovu
igračku, crtež, cipelicu. “Čuvala je njego-
vu sobu, namještaj koji je koristio i knji-
ge koje je čitao. Tada smo shvatile da nije
ubijeno samo 1.601 dijete – ubijeni su,
u duhovnom smislu, i njihovi roditelji.
Bez najmanje jednog člana ostala je 1.601
porodica, ugašeno je 1.601 prijateljstvo, a
vjerovatno i više od toga. Iza neke djece
nije ostala ni fotografija. Željele smo da
se ne zaborave priče onih koji su danas
mogli biti doktori, arhitekti, sportisti,
majstori. Nekoliko mjeseci poslije izložbe
nastao je koncept spomen-sobe. Ideja je
bila da, kroz igračke, odjeću, crteže, na-
pravimo prostor koji će pokazivati pre-
kinuto djetinjstvo: posljednju igru, po-
sljednju zadaću, posljednje izume koje su
mali naučnici pravili, posljednje dresove
koje su nosili na školskim utakmicama,
posljednje bilješke u dnevniku... Spo-
men-soba komemorativni je prostor koji
će oslikavati historijski kontekst, govoriti
o ličnim pričama djece te čuvati sjećanje
na ubijenu djecu. Također, željele smo da
prostor bude korišten u edukativne svrhe
– soba će biti katarzični prostor kroz koji,
otvaranjem priča iz prošlosti, pomažemo
izgradnju bolje budućnosti.”
Amina Hamzić, historičarka umjetnosti,
kaže kako će eksponati ove spomen-sobe

STAV 13/2/2020 45