Page 49 - STAV broj 438

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Muke zbog progutane huje

UZ NADU DA MI AZRA

NEĆE ZAMJERITI

U autobusu sam. Idem nazad. U Semizovcu zastajemo, čekamo,
jednosmjeran je saobraćaj zbog radova na putu. Stresoh se. Bljesnu
Piše: mi šta sam napravio, odnosno šta nisam. Otvaram torbu. Moje knjige,
Sadik IBRAHIMOVIĆ
autorske, namijenjene njoj, naše zajedničke fotografije, one koje je željela
imati, a ja ih dao iskopirati, sve je tu, neuručeno. Zaboravio sam. A i ona.

avila mi se Azra. Živi u Londonu, dugo, od čete, arogantnog primitivca s kojim sam se po- ti je žena?! Izvini, baš sam nekulturan! Dobar
sredine osamdesetih godina. Pita kako često verbalno sukobljavao, a snažan poriv da dan, gospođo. Enes Mašić, drago mi je“, pri-
sam, čula je šta mi se izdešavalo. Lije- ga spucam u poganu njušku s mukom obuzda- đe Azri i izdrmusa joj ruku. Ona se kiselkasto
Jpo od nje. Nekad davno u vezi smo bili, vao. Nije me kažnjavao, nije se usuđivao jer… osmjehnu i jedva čujno izgovori ime, a meni,
kratkoj, plahovitoj, zaljubljenost i ljubav nismo Idemo, ljudi – podviknu vozač i malo po- bezbeli, sve puče pred očima: huja mi buknu
umjeli razlikovati te brzo sagorjeli, ali, nekim ču- tom krenusmo krivudavom cestom ka Sarajevu. negdje iz potiljka, pa prostruji kroz mene k’o
dom, ipak, sve do danas, ostali dobri. Prisjetili Gledam u sat. Još sat i nešto vožnje. U munjina munja. Psihičkom sekundom umne
smo se, kroz smijeh, a nakon što je isprazni- dvanaest bih se trebao vidjeti s Azrom, ispred glave zovu takvo stanje. No, ipak i srećom,
la nekoliko šaržera znatiželje, našeg zadnjeg Katedrale, takav je dogovor. Dugo se nismo obuzdah se, po ko zna koji put. Nisam ga spu-
susreta, u Sarajevu, ljeta 2016. godine, a bilo vidjeli, predugo, trideset je godina prošlo od cao u poganu njušku.
je, nažalost (ili srećom, kad bolje razmislim, uz našeg posljednjeg susreta u… Tuzli… Da, u - Hajmo – rekoh Azri, a Mašić ostade ili
nadu da mi Azra neće zamjeriti), ovako: Tuzli, u Gradskom parku, dan ili dva prije nje- ode, ne znam, nisam se osvrnuo.
U autobusu sam. Putujem u Sarajevo. A nog odlaska u London. Poklonila mi je tad moj Pozdravili smo se usput, u hodu, nabrzinu,
dosadno je putovanje od Tuzle do Sarajeva. portret, akvarel je bio, ustvari, preslikala je jednu zagrljaja nije bilo, čak ni rukovanja. Razmijenili
Kreka, Husino, Živinice, Đurđevik, Stupari, pa moju fotografiju s mora, iz Dubrovnika, jako joj smo svega nekoliko rečenica.
zatim uzbrdo, uz Karaulu, uskom vijugavom se dopala (znam i zbog čega – mir i spokoj isi- Šutimo, koračamo Ferhadijom, izljepota
cestom kroz guste šumetine, kao kroz vege- javaju iz nje), sjedim za stolom ispod grožđa, u se dan, pa sve naokolo zablista od snažne
tacijski tunel iz kojeg se izlazi povremeno, pri crnoj treger majici i mirno, sasređeno gledam u zlatnožute svjetlosti, ali džabe ti sve, osjećam
prolasku kroz rijetka naselja, a u potpunosti de- objektiv. Eto, takav je bio taj moj portret, odavno se loše, boli me progutana huja.
setak kilometara prije Srednjeg. Bude i pauza ga nema, zagubio se negdje, vjerovatno za jed- Ulazimo u neki kafić. Pokušavamo razgo-
na putovanju od Tuzle do Sarajeva. U prijerat- ne od selidbi, a selili smo se srazmjerno često. varati, odagnati događaj s Mašićem. Ne ide.
nim godinama u opskurnoj kafani Mimoza, na Nejse. Dakle, javio sam joj se nedavno, Prejak je „dojam“ ostavio. Opet šutimo. Azra
dionici puta između Kladnja i Olova, a danas u čestitao rođendan. Predložila je da se vidi- me netremice gleda, blago, smjerno i, na kon-
nekom od pristojnijih restorana na izlazu iz mje- mo. Ponekad, veli, dolazi u Sarajevo, posje- cu, gotovo kroz grohotan smijeh, reče:
sta. Tu smo. Vozač zaustavlja autobus i veli da ćuje sestru, pa, kako je posjetu već utanači- Ovo se samo nama može desiti!
ćemo predahnuti dvadesetak minuta. Putnici la, upita odgovara li mi da se vidimo naredne Složih se gestom, nije se imalo šta reći.
šutke izlaze van. I ja s njima. Ulazim u restoran, subote. Složih se. U autobusu sam. Idem nazad. U Semi-
pa pravo u toalet. Vidim, čist, uredan, hlorisan. Stojim ispred Katedrale, tačno je dvanaest zovcu zastajemo, čekamo, jednosmjeran je
Dobro je, toalet je ogledalo svake gostionice. sati, Azra izbija iza ugla, iz smjera Čaršije, viso- saobraćaj zbog radova na putu. Stresoh se.
Perem ruke, izlazim, poručujem čaj od šipka, ka, vitka, otmjenog hoda, smije se, diskretno Bljesnu mi šta sam napravio, odnosno šta ni-
sjedam za sto u uglu, tik do blještavo čistog maše rukom, vidim, izgleda dobro, jako dobro, sam. Otvaram torbu. Moje knjige, autorske,
prozora, otpijam dva kratka gutljaja čaja, ne ide, premda je zagazila u šestu deceniju. namijenjene njoj, naše zajedničke fotografije,
prevruć je; gledam u okolna brda, isparavaju Primjećujem i njene krasne, krupne sme- one koje je željela imati, a ja ih dao iskopirati,
se od silne vlage, a sivo, natmureno nebo kao đe oči, oči u koje sam se, birvaktile, doslovce sve je tu, neuručeno. Zaboravio sam. A i ona.
da se oslonilo na njih, na stabla borova, omori- na prvi pogled zaljubio. Divna žena. Vadim iz torbe fotografiju snimljenu u Du-
ka, čega li već, jasno razaznati ne mogu; stoji, Krenuh prema njoj, šest-sedam koraka od brovniku. Mir i spokoj isijavaju iz nje i još jed-
ne miče to nisko, natmureno nebo; razvuklo susreta nas dijeli, u dvojbi sam da li da je zagr- nom uvidjeh zašto je Azra, pored toliko drugih,
se, poleglo po brdima, poput nadošlog, izra- lim ili samo pružim ruku, ona širi ruke, jasno je izabrala ovu moj portret da naslika.
đenog, pa vještim ženskim rukama oklagijom da takvu dvojbu nema, širi ruke i sva ozarena Htjedoh joj poruku napisati o tome, no
razvaljanog tijesta na siniji. progovara: „Bože, da li se ovo zaista dešava?!“ odustah, bilo bi to odveć nametljivo, pa i nar-
Ovakvih magluština, prisjetih se, bilo je i - Ama, jesi li to ti – reče istog trena neko iza cisoidno, a takvo šta ne liči na mene. Uosta-
na Majevici, rat kad je divljao, a i ja ratnik bio, mojih leđa i potapša me po ramenu. Okrenuh lom, vjerovatno ćemo se čuti, još danas, pitat
mršav, polugladan, šćućuren u tijesnom rovu se. Zbunjeno gledam u neznanog mi čovjeka. će me za knjige i fotke. Valja nam nešto smi-
visok i krakat, skriven, ko biva, od kiše grana- Onizak, sijed, zadrigao, spljoštenog, bokser- sliti, pomislih.
ta, u istoj ovakvoj magli ili gušćoj, čini mi se. skog nosa i, odmah uočih, pogane čehre. Ko -Idemo, ljudi! Popravio sam kvar na putu –
I, ko bi znao zbog čega (a da slučajnost nije, je, šta je, pojma nemam, a on i dalje: „Zar me podviknu raspoloženi vozač ulazeći u autobus.
ubrzo ću doznati), sjetih se Mašića, komandira se ne sjećaš?! U ratu smo zajedno bili! A, ovo Krenuli smo. n

STAV 28/7/2023 49