Page 41 - STAV broj 216-217

ZDRAVO, BOSNO, STIŽEM IZ SARAJEVA

Ratni putopisi (26)

LJILJANI NA PRAVOSLAVNOJ CRKVI

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo
sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim
očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog
“narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše
i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV
reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data
u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od
naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava
što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

razloge i zalog “periferijske” kivnje prema držali Crnogorci i Srbi. Gdje god makneš,
“centru”: sprženo, sagorjelo, ispogađano, grad il’ vukojebina, direktor škole – Crno-
po stotinu puta. Nema kuće u koju nije gorac. Na sajmu knjiga u Beogradu, svake
pet-šest puta direktno pogađalo. (Naravno, godine, knjige kupovali kako su htjeli, a
nije “ono” pogađalo, nego četnici, sa sje- evo vidimo kako su htjeli.
vernih, južnih i zapadnih brda.) Gradom Pokazuje mi, potom, nekoliko stoti-
Piše: se hoda tranšejama i rovovima iskopanim na metara od nas, južno, na “ničijoj ze-
Abdulah SIDRAN između kuća, kroz avlije, podrume, bašče mlji” – zdrava i cijela pravoslavna crkva.
i voćnjake. Vode nas do posljednje isture- Na kupoli, pokraj krsta – vihori se bijela
ačuvaj me, Bože, prebrzoga zaklju- ne tačke, prema zapadu – i sve se vrijeme zastava s ljiljanima. Poslali naši ljudi, za-
čivanja! – ali jedna se stvar može pazimo da nas ne upuca šta sa sjevera ili djenuli “ljiljana”, pa ako četnicima sme-
odmah kazati: svi izvan Sarajeva juga. Kao klin u cjepanicu, tako je Turbe ta, neka ga gađaju topovima. “Nešto mi
Sljuti su na Sarajevo jer ga “previše uklinjeno u prostor koji drže krvavi gra- se ogarila, turit ćemo noćas čistu, ispe-
ima” u vijestima RTVBiH, kao da su tuđi, ditelji “velike Srbije”. Krećemo se prema glanu.” Ne može kamera, u sumaglici i
tj. njihovi jadi manji, ili čak i ne postoje. vrhu tog “klina”, nikada ravno i pravo, daljini, uhvatiti bosansku zastavu pored
Desetinu je puta Mirza Huskić natenane nego cik-cak, kroz podrume, ispod razva- pravoslavnog krsta.
kazivao, braneći svoju firmu i profesiju, ljenih krovova, kroz poplavljene školske Na stražarskom mjestu, na vrhu “kli-
kako je znao, na samom početku rata, učionice. Prođosmo i kroz veliku halu ne- na”, bunker, dvojica mladića, dvije puš-
pješice nositi videokasete do Bjelašnice, suđenog Sportskog centra. “Mislili smo karnice. Iza leđa, visoko u stropu, krater
kako su desetine pošiljki izvještača s tere- ga otvoriti, u maju ‘92, al eto...” od granate. Govori jedan, Bošnjak. “Ja,
na ostajale u četničkim rukama, kako su Moram zastati u prostoriji koja je ne- evo, ovdje sjedio, sve oko mene ispoga-
idejni tvorci i operacionalizatori projekta kad bila – školska biblioteka. Molim pra- đalo, meni ništa.” Drugi mladić, bosanski
velike Srbije, uz ubijanje bošnjačkog na- tioce neka idu dalje, ja ću ih stići, neka pravoslavac, Srbin iz Sarajeva, neće da se
roda, primarnu važnost dali upravo total- jedan ostane sa mnom. Moram pregledati “slika”, neće da priča. Njegovi su na Gr-
noj informativnoj blokadi... i kako je, u knjige. Vidim, uglavnom, lektira, osnov- bavici. “Je l’ ima Grbavice?” Kažem da
svemu tome, ipak i najmanje krivice do noškolski uzrast, nešto klasike, svjetske je ima, ali kakvo je raspoloženje Sarajlija
Sarajeva i RTVBiH. Pa zar agresija nije i književnosti. Ali, mili Bože, zar baš ni- – rado bi je sravnili.
počela okupacijom 16 tv-repetitora, a tek jednu knjigu, nijednoga bosanskoga pis- Pokupim, u povratku, s neke gomi-
potom apsolutnom saobraćajnom bloka- ca ne mogu naći? Jok. Ima stotinu Mira le svega i svačega, knjižicu, u dlan stane:
dom na svim, unutardržavnim relacijama? Alečković, stotinu Grigora Viteza i Zvo- MOLITVENIK fra Anđela Nuića. Do-
Za prljave poslove genocida svakako da nimira Baloga – ali niti jednog jedinog maćini nas odvode u krčmu. Harmonika.
je potreban apsolutni mrak. – ni živog ni mrtvog – bosanskog pisca Bosanski borci pjevaju o svojim drugari-
Ova “globalna” krivnja periferije pre- nema. Kazujem domaćinu što ostade uza ma, šehidima, o Enesu Deliću i sinu mu
ma centru, u pravilu, ima svoje mikro- me kako sam za Mula Mustafu Bašeski- Alenu. Prija turbetska rakija. Eh, kako bih
varijacije. Ako vam, u neka doba, dodi- ju čuo tek na drugoj godini studija, i to rado ostao “do fajronta”! Baš ovdje, u krč-
je razgovor o lokalnom premjeravanju u hodniku, jok na času, jok iz programa mi, s harmonikom, i vojnikom koji u nju
“zasluga” i “krivica”, jedini je način da studija, nego od nekog, na stepenicama. svira, ošišan “šareno”, kao da je preležao
ga prekinete šalom: “Blago vama pa vas A Bašeskijin Ljetopis (18. stoljeće, nešto tifus... U srce me dira, sav se raspadam kad
nema u novinama!” devetnaestog) još je najbolja i najvažnija čujem “Pronijela Mejru na tabutu”... Bolja
Iz Zenice napravismo dvodnevni izlet knjiga na bosanskom jeziku. – Domaćin bosanska borbena pjesma meni ne treba.
u Travnik, iz Travnika odosmo, naobdan, u kazuje svoje, sasvim ispravno, iskustvo: “Hajde, Mejro, s nama večerati.”
Turbe. Tu, u Turbetu, golim okom vidimo po cijeloj Bosni i Hercegovini školstvo su “Večerajte, mene ne čekajte.” n

STAV 25/4/2019 41TAV 25/4/2019 41
S