Page 82 - STAV broj 150
P. 82

STAJALIŠTA

                   Piše:                          Apokrifni frazarij
                   Irfan HOROZOVIĆ
                                                  Nemojte, ljudi, ako Boga znate

                                                  JEDNA
                                                  PORODIČNA PRIČA
                                                  IZ 1878. GODINE

                                                  Događaji su poznati. Po dogovoru velikih sila, austrougarska
                                                  vojska ušla je u Bosnu i Hercegovinu. Na nekoliko mjesta bili su
                                                  žestoki okršaji. Ipak, vojsku su samo nakratko zaustavljali. Tako
                                                  i na Banjalučkom polju. Nakon bitke, krenulo je preuzimanje i
                                                  čišćenje grada

Neke porodične priče doimaju                      izvještaj o tim danima koji su ga doveli          Tog poslijepodneva Šoverova baka
             se kao izvještaj iz prve ruke.       u tvrđavu Kastel.                             Kata izišla je na sokak, ko zna zašto. Opi-
             Tako i Šoverova.                                                                   suje on pažljivo kako je odjevena, kao da
             Stari moj prijatelj, ljekar, svjet-      Izvještaje su pisali i domaći pisci. Na-  u ruci drži sliku iz porodičnog albuma.
ski putnik, ljubitelj teatra, intelektualac       ročito o ulasku vojske koji, kao što je po-   Stariji je od mene, ali ne toliko da bi pam-
par excellence, čovjek iza kojeg je ostala        znato, nije prošao bez otpora.                tio svoju baku kad je bila mlada. Bijaše
jedna mala bibliofilska knjiga pjesama                                                          to neposredno nakon bitke. Kako je iz-
Imati sebe – jednom riječju Šover.                    Mulabdićevo Zeleno busenje proživjelo     išla na sokak, dva su vojnika s puškama
                                                  je zbog toga neobičan književni život, kao    jurnuli prema njoj i vikali:
     Ne znam kako je dobio taj nadimak.           i njegov pisac uostalom. Nije ga to buse-
Mogu samo pretpostavljati. Vjerovatno             nje napustilo do kraja života.                    – Halt!
iz onih dana u Parizu kad su pogrešno, s                                                            Izgledalo je kao da će je ustrijeliti.
francuskim naglaskom, izgovarali njego-               O istinitim i neistinitim zulumima        Ukočila se i jedva protisnula.
vo ime i prezime: Žozif, Žovik, Žover –           Simeuna đaka koje su u vezi s tim dani-           – Nemojte, ljudi, ako Boga znate!
Šover (što je išlo uz riječi kojima je učio       ma možemo pročitati u nekim pričama               I jasno je pokazala rukom spasonosni
lingvistički radoznale Parižanke iz svoje         Petra Kočića.                                 znak koji je i dvojici vojnika očito bio ra-
generacije – žebati npr.).                                                                      zumljiv. Vojnici su zastali. Najednom im
                                                      Priče, uostalom, više govore o onima      je sve postalo nejasno. Onda je jedan au-
     Šover. Moj dragi stari prijatelj. Jed-       koji ih pripovijedaju nego o junacima koji    strougarski vojnik kazao drugome.
ne smo noći dugo razgovarali. Bio je tu           se u njima spominju.                              – Mate, jeba te, govore ka mi!
i Adem, glumac za sva vremena. Pričali                                                              Koliko sam se samo puta sjetio te priče.
smo i o Berlinskom kongresu. Naravno,                 I Alkibijad Nuša kasnije je bio tu (tj.   Ona je oživljavala u različitim vremenima
i o svemu onome što je nakon toga slije-          Branislav Nušić). Napisao je dramu o tom      i s različitim sudionicima. I svaki je put
dilo. Jedna carevina odlazi, druga dolazi.        vremenu. I mnogi drugi.                       u njoj to – ljudi koji su nesvjesni razlo-
U nepoznatu zemlju.                                                                             ga zbog kojeg su se našli u priči. Svaki je
                                                      Kao i mnoge porodične priče koje ima-     čovjek tih dana, kao i uvijek, bio u priči.
     Možda sam im ispričao kako sam u             ju svoju nepatvorenu vrijednost. I značaj.    U svojoj priči. Bez njega, njene međe nije
klaustru jedne crkve u Dalmaciji naišao           Za porodice, ne za zvanične historije.        moguće sagledati.
na ploču na kojoj je dosta žestoko pisa-
lo kako su dva čovjeka iz tog kraja ubi-              Događaji su poznati. Po dogovoru ve-      O Avdi Jabučici, o kojem nisam pre-
jena u Bosni.                                     likih sila, austrougarska vojska ušla je u    stao razmišljati otkako stanujem u ulici
                                                  Bosnu i Hercegovinu. Na nekoliko mje-         koja se zove po njemu, neobičnom čo-
     Dvije velike države – strane jedna dru-      sta bili su žestoki okršaji. Ipak, vojsku su  vjeku koji je ugradio svoju neobičnost i
goj. Vidi se to i iz knjige Matije Mažura-        samo nakratko zaustavljali. Tako i na Ba-     majstorluk u otpor te davne godine – neki
nića Pogled u Bosnu, koju sam nedavno             njalučkom polju. Nakon bitke, krenulo         drugi put.  n
ponovo pročitao.                                  je preuzimanje i čišćenje grada.

     Vidi se i iz knjige Eugena Kumičića              Pamtim grobna obilježja mnogih vojnika
Pod puškom, koja je, zapravo, putopisni           koji su pali tog dana. Danas ih više nema.
                                                  Ostao je samo Šarčevićev, spletom okol-
                                                  nosti, koji se doima kao nevjerovatna priča.

82 18/1/2018 STAV
   77   78   79   80   81   82   83   84