Page 47 - STAV broj 237

DRUŠTVO STAJALIŠTA

na tradicionalni način, peklo pekmez i be- KRIVO SRASTANJE
stilj. Kažnjevi su bili na sadžacima, ispod
kojih su na suhoj bukovini gorjele vatre. Iz olovnih vremena
Bila je to prelijepa slika kojoj nije mogao
odoljeti niti jedan posjetilac.
Bila je ovo druga po redu “Pekmezija- FURMAN, PLAŠITELJ
da”, o kojoj su nam govorili organizatori
i visoke zvanice.
Meho Šahat, predsjednik Medžlisa
Islamske zajednice Rudo: “Ovo je već
druga manifestacija. Vidjeli ste, ima de- I DJECA KOJA SU IM
setak domaćina koji su donijeli svoje ka-
zane i repromaterijal za pečenje pekmeza,
bestilja... Cilj nam je da ova manifestacija
pobudi interes kod mladih ljudi da i sami DOHAKALA
njeguju tradicionalni način pečenja ovog
slatkog programa.”
Enes Cviko, predsjednik Udruženja za Piše:
povratak u Polimlje: “Ova manifestacija Sadik IBRAHIMOVIĆ Sedmog dana, oko podneva, kad su dvije gomile uglja, naša i Osmanova,
ima simboličan naziv koji u određenim
momentima može proizvesti veliku vri- bile podjednako velike, pojavio se lik s početka priče. Izdaleka je počeo urlati,
jednost. Udruženje ima velike ambicije pjeniti, vrijeđati, psovati, prijetiti milicijom, jer lopovski smo ušli u posjed koji je
u radu, između ostalog, da našim ljudi- njegovo vlasništvo (poslije smo doznali da nije), zatim da zna kako se zovemo,
ma ovakvim i sličnim projektima poka- čiji smo, da ćemo naš lopovluk skupo platiti
že da ima života, da ima nade. Cilj nam
je da ljudi vide da i na ovom području esto viđam tog čovjeka, naizgled mazili njegovu savršeno ravnu plohu i sil- Izdaleka je počeo urlati, pjeniti, vrijeđati,
idemo dalje.” ostarjelog, onemoćalog, odrpanog. no ga željeli imati. psovati, prijetiti milicijom, jer lopovski smo
Enver Šero, predsjednik Organizacio- Nasumice prilazi prolaznicima, tra- Jednog dana, raspust je bio, zadihan i ušli u posjed koji je njegovo vlasništvo (po-
nog odbora manifestacije: “Ako je prošle Čži milostinju, svoje zgaslo, ispaćeno blistavo ozarenih očiju, S. dotrča do mene slije smo doznali da nije), zatim da zna kako
godine bilo naroda s područja 12 općina, lice majstorski učini još ispaćenijim, plačnim i, hvatajući zrak, egzaltirano izusti: se zovemo, čiji smo, da ćemo naš lopovluk
a ove godine sa 16 općina, ako je prošle čak, oči mu zaista zasuze, glas podrhtava, – Imam odličnu ideju! Zapravo, sve je skupo platiti i šta sve ne.
godine bilo 79, a ove godine oko 200 ljudi, pružena ruka također, a kad se u nju spusti već dogovoreno! Znaš li gdje je onaj napu- Naravno, preplašeni, ustvari prestravlje-
moramo biti zadovoljni. Naravno, uvijek pokoja marka, preobražava se, živne, uspravi šteni ugljenokop? Onaj na Ravnoj Trešnji? ni, jer vremena su bila olovna i od prijetnje
može bolje.” se i iznenađujuće sigurnim, odsječnim ho- – Da, znam. I? milicijom ledila se krv u žilama, nama dje-
I prošle, a i ove godine na “Pekmezi- dom odlazi u najbližu kladionicu. – Čekaj, čekaj! A znaš li onog furmana ci naročito, pobjegli smo brzinom munjine
jadi” je bio i muftija goraždanski Rem- Jednom je prišao i meni. Dok je prilazio, Osmana s Ravne Trešnje? Onog što ljudima munje, a roditeljima, dakako, o svemu tome
zija ef. Pitić. Evo kako je on vidio ovaj vješto je namještao ispaćeno plačni izraz lica, u mahali dovozi ugalj i drva? nismo smjeli ni zucnuti.
projekt: “Ovo je jedan od onih projekata toliko vješto da me je bezmalo pa impresi- – Naravno. Znam i kako mu se konji zovu. Riječju: gdje smo bili – nigdje, šta smo
koje mi na Muftijstvu razvijamo, a koji onirao i, taman kad je zaustio da odrecituje – E, s njim sam sve dogovorio! radili – ništa. Bili smo i ogorčeni i razočara-
su malo drugačijeg formata od uobiča- bezbrojnim opetovanjima odlično navježba- – Šta? ni, pa i s osvetoljubivim primislima, no, kako
jenih. Cilj ove priče jeste da okupimo nu žalopojku, rekao sam mu: – Sedam dana ćemo skupljati ugalj na smo bili djeca, a dječija je huja kratkog daha,
ljude oko jednog dobrog projekta koji – Tako kao ti završavaju oni koji kradu tom ugljenokopu. Tri dana radimo za sebe, okrenuli smo se drugim interesiranjima i, ma-
će se zasnivati na blagodati koje nam je ne odu praznih duša. Jer, jedan dan su ovo može biti i zajednička priča. Zajed- od djece. Sikter! četiri za njega. On će ugalj koji prikupimo lo-pomalo, sve je prekrio teški plašt zaborava.
Bog dao, a ovaj put je bilo riječi o voću. se lijepo družili. Mislim da je to ključ- no živimo, upućeni smo jedni na druge. Šokirano me je pogledao, jasno se vidjelo za sebe prodati, cijenu smo već dogovorili, Eh, kako se u sve to uklapa Osman? Je
Tako smo prošle godine s našim Udru- na poruka s ovakvih projekata. Imamo U svakom slučaju, iz Bjeljevina šaljemo da pojma nema o čemu govorim i, dok sam i dati nam pare. Sve sam izračunao. Sasvim li sugerirao tom lupežu i budućem prosjaku
ženjem za povratak u Polimlje odlučili mi još projekata na Muftijstvu koji su dobru poruku.” odlazio, od duhana hrapavim i neuobičaje- dovoljno da kupimo sto, a ostat će i nama da nas isprepada i otjera? Jesu li potom po-
da ovu manifestacija učinimo tradicio- drugačiji, a ovaj je poseban. Ove godi- Emir Obuća, član Sabora Islamske za- no snažnim glasom, podvikivao je za mnom: koji dinar. Sad je do nas. Ako se potrudimo, dijelili naš mučni i doslovno krvavo urađeni
nalnom. Mi smo to podržali. Nama je ne je bilo više naroda nego lani, a i dže- jednice: “Ovo već prerasta u tradicionalnu – Ama, šta to pričaš?! Kad sam ja to krao eto nama stola. posao? Sasvim moguće, jer lik je atakovao
cilj i da ispečemo nešto džema, besti- mat na podne-namazu, na livadi, bio je manifestaciju. Imao sam sreću da sam drugi od djece, kad?! – Ne znam... Može li se vjerovati tom na nas sedmog, a ne prvog dana našeg hrm-
lja, ali i da okupimo ljude da se zajedno brojniji. Svi barometri govore da se ovo puta ovdje. Očigledno je da interes za nju A jeste, krao je. Pokrao je mene i mog ro- Osmanu? Svašta se o njemu priča! bačenja, dakle, kad je uglja bilo mnogo, pa
druže ovdje u Bjeljevinama, koje su, ta- razvija. Ovo je već postala regionalna raste. Ona ima i glavu i rep, kako se u naro- đaka S., dvanaestogodišnjaci smo tad bili ili, – Ma, pusti priče! Pa, razmisli! On ionako njihova sprega i podjela nezasluženog pli-
kođer, važne kao lokalitet. Dugoročno priča. Postavili smo limite šta ne treba du kaže. Organizacijski i posjetom potpuno možda, nešto malo stariji. No, da bih ispri- plaća radnike, a mi ćemo četiri dana džabe jena nije daleko od pameti.
gledano, želja nam je da ljudi odavde ovdje biti. Uspjeli smo u tome. Budući je opravdala očekivanja, za šta moramo po- čao priču, a sjećam je se odlično, valja mi raditi za njega! I njemu se isplati! Kako god, niko se od svega ovog nije usre-
ne odu ni praznih ruku, a pogotovo da da je i danas ovdje bilo i komšija Srba, hvaliti Udruženje za povratak u Polimlje. se vratiti mnogo godina unazad, u vrijeme I krenuli smo. Od ranog jutra do ka- ćio: S. i ja nismo kupili sto za stoni tenis, ali
Samo mjesto Bjeljevine ima svoju dubinu.” kad smo S. i ja malo toga imali, a o mnogo snog popodneva hrmbačili smo na napušte- nije nam to više bilo važno, jer ubrzo smo for-
Mehrudin ef. Genjga, glavni imam
O BOŠNJACIMA POVRATNICIMA U RUDO MIZ Rudo, kaže: “Pored naših redovnih čemu maštali. nom ugljenokopu. Ubrzo, ustvari već prvog mirali bend, Osman je nedugo potom umro,
a instruirani plašitelj, čije ime ne znam, a nije
Primjerice, nakon što su nam dodijale
dana, ispostavilo se da je posao mnogo teži
aktivnosti, evo već dvije godine uveli smo improvizirane skalamerije za ping-pong, no što smo mislili. Ugalj je uglavnom bio ni šteta, tumara gradom i prosjači.
Naši sagovornici su nam rekli da ne znaju tačan broj stalnih povratnika na područje op- jedan novi sadržaj koji se zove ‘Pekmezi- napravljene od bilo čega što bi nam doš- zatrpan jalovinom, nerijetko i velikim gro- “Od djeteta nipošto ne uzimaj, a daj mu
ćine Rudo. Ono što su nam mogli kazati jeste da na području općine Rudo ima 13 dje- jada’. U početku smo bili skeptični. Ove lo pod ruku, naglas smo sanjarili o tome madama koje smo, onako nejaki, na jedvite pa makar na konju jahalo”, često je govo-
ce koja pohađaju srednju i osnovnu školu u Rudom. Pokrenuli su akciju da pomognu godine uočili smo ranije greške i ispra- da nekako kupimo sto za stoni tenis, pra- jade uklanjali, a što nas je, opet, i jako uma- rila moja majka, upozoravala nas zapravo,
roditelje čija djeca idu u školu. Meho Šahat podvlači: “Osigurali smo knjige, po jedan vili ih. Iako je bila ideja da manifestacija vi-pravcati, baš onakav kakav je, na odjelu ralo i usporavalo. i bila u pravu.
ruksak i po 50 KM svakom učeniku. Ovdje bismo se zahvalili Muniri Džabija i njenoj TV kruži i po drugim mjestima, mi smo ipak za sportsku opremu i rekvizite, bio izložen Sedmog dana, oko podneva, kad su dvije Ali, kome to reći? Plašitelju? Teško.
Istina na pomoći oko ovog projekta za naše đake.” ostali vezani za jedan lokalitet. Nadam se u jednoj od tuzlanskih robnih kuća i koji gomile uglja, naša i Osmanova, bile podjed- Osmanu? Još teže. Pa, kome? Samima sebi.
da ćemo nastaviti tradiciju.” n smo počesto “obilazili”, nježno dodirivali, nako velike, pojavio se lik s početka priče. Eto kome! n

46 19/9/2019 STAV STAV 19/9/2019 47