Page 35 - STAV broj 366

posvetio se informiranju građana Velike i djecu, o čemu se ovdje često ne priča. u životu i počevši od nule, život je bio
Britanije o svemu što je počinjeno Boš- U novembru 1993. saznajemo da je moj težak. Sve stvari koje učvršćuju osobu
njacima, ali i lobiranju za domovinu Bo- otac živ. Izgubio je 26 kg u prvih neko- u životu odjednom su nestale, porodica,
snu i Hercegovinu. Stavu otkriva svoju liko nedjelja. Najnehumanije mučenje moj dom, moja zajednica, moj jezik, moja
izbjegličku priču, rad na promociji istine i premlaćivanje na dnevnoj bazi. Onda sposobnost čitanja i pisanja, moja kultura
o domovini, lobiranju i licemjerju među- smo u decembru 1993. godine dobili pi- i moj identitet, ali bilo je sjajno konačno
narodne zajednice. smo od mog babe preko Crvenog krsta. vidjeti svog babu prvi put nakon više od
Od hiljada zarobljenika pušteno je 500 godinu dana. Oboje smo se toliko promi-
STAV: Kako započinje Vaša izbjeglička zarobljenika u najgorem stanju, ali pod jenili. Naš plan je uvijek bio da se vrati-
priča, te kakva Vas sjećanja vežu za pe- uvjetom da se ne vrate u Bosnu. mo u Bosnu, još uvijek imamo ključ od
riod Agresije na Bosnu i Hercegovinu? U januaru 1994. smo krenuli u školu, za- kuće. Oduvijek smo željeli da se vratimo
BEŠO: Moja priča je vjerovatno vrlo slična pravo smo išli u školu noću jer je danju na obnovu, to je razlog zašto sam odlučio
mnogim pričama iz Bosne i volio bih da bilo preopasno. Škola je zapravo bila izvan da postanem arhitekta. Prvi put smo se
sada mogu ući u sve detalje, ali uvijek forme prkosa i otpora, očajnički pokuša- vratili u Bosnu 1998. godine, našu kuću
pokušavam sažimati svoju priču u kraće vajući da se zadržimo na našim vrijed- su zapalili hrvatski ekstremisti, shvatili
segmente za svoje razgovore i predavanja. nostima, našoj kulturi i našem identite- smo da se nemamo gdje vratiti. Morali
Živjeli smo sretno u selu u blizini Stoca tu. Voljeli smo školu jer je to bio kratak smo ponovo izgraditi svoje živote u UK.
koje se zove Barane. Moj babo je radio u trenutak normalnosti, jedini put kada Krenuo sam u školu a da nisam znao ni
lokalnoj fabrici, mama je čuvala mene, smo mogli biti normalni, mogli smo biti riječi engleskog. To je bilo teško, ali lju-
brata i sestru. Krajem 1991. i početkom djeca. Moja posljednja noć u školi bila je di iz UK-a su bili tako dobrodošli. Bio
1992. godine tek smo se uselili u naš novi 23. januara 1994. godine, kada su Hrvati sam najmlađi od svoje braće i sestara,
dom. Odrastanje na selu je bilo nevjero- koristili avion za bacanje bombi na Mo- imao sam 9 godina i bilo mi je najlakše.
vatno. Bio sam premlad da bih primijetio star. Moja tetka Emina je ubijena i ovo je Završio sam školu i otišao na fakultet da
kako se stvari oko mene mijenjaju sve dok zaista bila prekretnica za nas. Mislim da studiram arhitekturu, radio sam u praksi
zaista naše selo nije opkolila Jugoslaven- sam izgubio svaku vjeru u čovječanstvo, nekoliko godina prije nego što sam počeo
ska narodna armija. mislim da nisam vjerovao da je tamo osta- predavati na Univerzitetu Newcastle. Moj
U proljeće 1992. godine tek sam napunio lo išta ljudskosti. Sjećam se da su odrasli brat je imao 11 godina, prvo je studirao
7 godina. Tada su nam vojnici ulazili u pričali o međunarodnoj zajednici, nisam biomedicinske nauke na Univerzitetu,
kuću tražeći oružje. Uvijek sam se brinuo u potpunosti razumio šta je to, ali sam a nakon što je to završio, odlučio je da
da će mi odvesti babu. Moji roditelji su znao da nas niko neće spasiti. Tada smo studira medicinu i sada radi kao doktor
uvijek štitili mene, mog brata i sestru od se iselili iz kuće moje tetke, bilo nam je ovdje u Newcastleu. Moja sestra je imala
onoga što se dešavalo. Možda jedno od teško tamo ostati. 15 godina i počela je raditi s izbjeglicama
mojih najranijih sjećanja kada sam osje- nakon fakulteta i sada vodi odjel u istoj
tio da nešto nije uredu bilo je otprilike STAV: Vaša krajnja izbjeglička destina- dobrotvornoj organizaciji u kojoj je po-
6 mjeseci prije nego što smo bili okruže- cija bila je Velika Britanija. Na koji način čela prije svih tih godina.
ni. Otrčao sam u kuću da popijem sok, dolazite u ovu zemlju? Kako se Vaša po-
a mama je sjedila ispred TV-a i plakala. rodica privikava na nove okolnosti i život STAV: U profesionalnom smislu postižete
Pokušala je da sakrije suze, ali sam vidio u novoj zemlji? značajne uspjehe u kontekstu očuvanja
da je uznemirena. Kao dijete, osjećate BEŠO: Moga oca je 19. januara 1994. doveo kulture sjećanja na počinjeni Genocid
emocije na licu svojih roditelja. Sjećam u Veliku Britaniju britanski Crveni krst u nad Bošnjacima. Šta smatrate najvećim
se da me je jako zagrlila, poljubila i re- saradnji s Britanskom vladom. Obećano dosadašnjim poslovnim uspjehom?
kla da nije ništa: “Idi napolje i igraj se.” mu je da ćemo mu se pridružiti ako ode. BEŠO: Radim ovaj posao jer ga vidim kao
Shvatio sam mnogo godina kasnije da je Na kraju smo napustili Bosnu 19. juna, svoju životnu misiju. Kroz razmišljanje
gledala vijesti o ratu koje se šire sjever- proveli mjesec dana u izbjegličkom kam- o svom vlastitom iskustvu i pronalaženje
nom Bosnom. Bilo nam je sve bliže i bila pu u Hrvatskoj prije nego što smo stigli smisla, slušanje moje porodice kako o tome
je potpuno bespomoćna. Kako starim, i u Veliku Britaniju (UK) 19. jula 1994. govori, a zatim viđenje počinilaca ratnih
dok viđam svoje nećake i nećake, još više godine. Dolaskom u Veliku Britaniju, zločina kako slobodno hodaju i šire istu
razmišljam o ovom početnom periodu ostavljajući iza sebe sve na čemu počivaš ideologiju mržnje doveli su me do ovog
rata. Kako je moralo biti teško mojim
roditeljima...
Postepeno, pucnjava i granatiranje su nam
se sve više približavali. Gotovo svaki dan
su nam srpski vojnici dolazili u kuću.
Nakon više od 2 mjeseca okruženja, po-
bjegli smo kroz brda u Stolac. U prvih 9
mjeseci rata selili smo se više od 14 puta.
Svaki put ne znajući kuda idemo ili šta
ćemo naći. Na kraju smo se smjestili na
periferiji Stoca kod mog amidže Halila,
babinog starijeg brata. Do proljeća/ljeta
1993. godine, hrvatska vojska je počela da
okuplja sve muškarce i dječake Bošnjake.
U okolini su bili postavljeni logori, moj
babo je odveden u logor Dretelj 1. jula
1993. godine. Tu su bili i logori za žene

STAV 11/3/2022 35