Page 15 - STAV broj 316

“Imamo odličnu saradnju s Dragana Miličević, glavna sestra HIV odjela Klinike za
kolegama iz Turske, profesorima infektivne bolesti KCUS-a, koja sada radi s COVID pacijentima
infektolozima svjetskog glasa iz NE MOŽETE MI REĆI DA SE NE
državnih bolnica iz Istanbula i
Ankare. Trudili smo se da imamo BORIMO, NE MOŽETE MI REĆI DA
saradnju s kolegama koji su SE NE BRINEMO, NE MOŽETE MI
poznati u svijetu infektologije. REĆI DA NE POSTOJI COVID
Profesor Murat Akova, naprimjer,
vodi kompletan proces Ja sam glavna sestra HIV Odjela Klinike za nam kažu da smo se navikli na to. Nikad se na
vakcinacije u Republici Turskoj, infektivne bolesti KCUS-a, ali stjecajem okol- takvo nešto ne može navići! U ovom soju sve je
nosti pandemije, radim i s COVID pacijentima.
više mlađih ljudi. Imala sam slučaj djevojčice s
jedan je od sekretara Evropskog Radila sam direktno na anesteziji s najtežim pa- posebnim potrebama a oboljela od COVID-a.
udruženja infektologa, osoba cijentima dok su bili na infektivnoj klinici. Unazad Ušla je kod nas i vidjelo se da su male šanse,
je naših korijena i trebao je 15-tak dana prešli su u Respiratorni centar, a ali se vi do zadnjeg daha borite da je probate
mi smo ostali Infektivna klinika i ja sam i dalje u
spasiti. Nažalost, nismo uspjeli. Teško je to pro-
da nam i lično dođe da bude intenzivnoj njezi. Teško je riječima opisati moj življavati. Držimo se, borimo se svim silama, ali
uvodni predavač u našoj školi radni dan. Pacijenti s kojima ja radim relativno nije lako. Jako je dug period bez imalo predaha,
infektologije, ali dogovorili su pokretni i, mimo teškoće svoje kliničke slike bez odmara. I onda izađete iz bolnice i vidite ljude
koju pratimo, imaju i svoje druge potrebe. Da ih
kako se ne pridržavaju mjera. Nespojivo mi je to
smo, zbog situacije, ‘online’ nahranite, da ih presvučete, da im pomognete s ambijentom u kojem radim. Ne mogu to dvoje
komunikaciju. U komunikaciji da odu do toaleta, da brinete o njihovoj higijeni, da sastavim, kako neko može nonšalantno da
smo svakodnevnoj s kolegama da im uključite mobitel, da im raspremite kesu se ponaša, a ovdje ljudi umiru. A ljuta sam na
koju im je poslala porodica, pomažete im da se
komentare koji apsolutno nemaju osnova. Ne
iz Hrvatske iz bolnice ‘Fran presvuku... To je bukvalno 12 sati kontinuiranog možete mi reći da se ne borimo, ne možete
Mihaljević’, s kolegama iz rada. Eto, ostaje onoliko koliko se skinemo i mi reći da se ne brinemo, ne može-
Ljubljane, iz Italije, Njemačke...” odemo do toaleta, napijemo se vode i nešto te mi reći da ne postoji COVID.
pojedemo, a ispada da je to ukradeno vrijeme Psihofizičko stanje medicinskih
koliko je posla. Sestre i vizualno posmatraju radnika je na izmaku snaga.
Doktor Baljić ponavlja: “Teško je, na iz- stanje pacijenta, znači, ne samo da izmjerite Sve koji ne vjeruju da postoji
maku smo snaga, ali radit ćemo i borit ćemo saturaciju već i da vidite kako taj pacijent diše, COVID pozvala bih da vide
se dok god stojimo na nogama.” treba li da zovete doktora, jednostavno, mora- naš jedan radni dan. Ne tre-
Na bolničkim kolicima unose nekog te stalno da gledate pacijenta. Diše li plućno, baju ništa da rade, samo da
dedu. Trese se, a stomak mu je kao zemlja diše li stomakom, nećete držati pacijenta koji je gledaju, pa ćemo onda
koja se napuhuje prije nego će da propadne. bolje na 15 litara kisika nego ćete postepeno da komentarišemo.
Šta li smo nego trun prašine, nego zemlja? smanjivati. Nama je u cilju da što prije pacijen-
Dedine oči traže nešto. Neku obalu ne bi li ta oporavimo i pošaljemo ga na kućno liječe-
se spasio od potonuća, neku luku gdje bi pri- nje. Ambijent kućni puno je manje stresniji za
stao. On zna da su mu ovo možda posljed- pacijente nego bolnički ambijent. Dakle, za nas
nji dani, nema dalje od ovog mjesta, zadnja nema pauze, osim one ukradene za fiziološke
postaja između vidljivog i nevidljivog svije- potrebe koje i mi moramo da obavimo. Radila
ta s koje se može krenuti dalje samo bez ti- sam s teškim pacijentima i mimo ovoga, ali ovdje
jela. Skidaju mu masku s kisikom. Čujem... je velika smrtnost u pitanju. Umre jedna osoba,
“Bože, Bože...”, a sestra mu prilazi i govori: a dok dođe “Pokop” po to tijelo, već su umrle
“Ne brini, dušo moja, dobar si mi, ne boj se, druge dvije osobe. Ne možete to opisati. Neki
odličan si, hajde, hajde...” Dedo se smiješi.
Meleci u bijelom, naše medicinske sestre.
Dedo nazire sigurnu luku. I topla riječ spa- pitala za njega, kako je, je li dobro, gdje je. Jedno poslijepodne, jednog ponedjeljka
šava čovjeka nadom. Volim tu sestru, kao što Narednih pet dana, dok i ona nije premi- marta 2021. godine, bili smo u prostorijama
volim i život. Da sam mogao poljubio bih je nula, neprestano je zazivala njegovo ime, a intenzivne njege KCUS-a s najtežim CO-
u čelo i zagrlio kao što se ljube majke kada moje srce se lomilo. Eto, od svih traumatič- VID bolesnicima. Samo jedno poslijepodne,
se vraćamo s dalekog puta. Poljubio bih je u nih situacija, ovu izdvajam kao meni najtra- a ja ću to pamtiti do kraja života. Do kada?
ime svih majki, očeva, braće i sestara, sinova umatičniju. Nestajale su čitave porodice”, Možda ću i ja tamo. Možda će i moja žena
i kćeri koji se bore za komadić daha. kaže sestra Miličević. nositi četkicu za zube i stajati pred klinikom.
Sestra Dragana Miličević mi otkriva da Dolazim kući. Žena me pita kako je bilo, Možda me već za dva broja sedmičnog lista
joj je najteža situacija bila kada su u isto vri- šta sam vidio. Ne znam šta da joj kažem. Ja neće biti. Toliko je kratko to poslijepodne u
jeme na odjeljenju bili majka i sin, oboje u dišem i jedem rižu s povrćem. Sin mi po- intenzivnoj njezi, toliko nam je svima bliska
teškom stanju. Borili su se, ali sin je premi- kazuje neki rad iz Moje okoline, kćer crta smrt. A ti doktori i te medicinske sestre žive
nuo. Tijelo je bilo na odjeljenju, spremljeno rad iz Likovnog, nekog medu. Kako ikome to moje poslijepodne svakodnevno. I zato
i čekao se “Pokop”. prenijeti iskustvo međuprostora na tankoj su heroji, i zato, kada pogledamo u lica svo-
“Nismo joj, naravno, ništa rekli. Maj- liniji života i smrti? Grize me savjest što je porodice, dobro trebamo promisliti kada
ka kao da je osjetila šta se dogodilo. Tačno tako lahko dišem i pitam se o tome na šta propitujemo i minutu njihove žrtve i jednu
od trenutka kada joj je sin umro stalno je sve trošim taj svoj dah tako olahko. kapljicu njihovog znoja. n

STAV 26/3/2021 15