Page 55 - STAV broj 245

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Razgovor koji nije objavljivan, a možda i jeste

INTERVJU S ASIMOM

HOROZIĆEM IZVUČEN

IZ NAFTALINA

Piše: Kad sam se nakon angažmana u Umjetničkoj četi, nekako pred kraj rata,
Sadik IBRAHIMOVIĆ javio na posao u Mejdan, smjeste me u kancelariju u kojoj je bilo pola tone
krompira i dvjesto kila luka, nema telefona, nema grijalice, tu me smjestili i ja
isti dan napustim posao. “Daj mi”, rekoh, “molim te, knjižicu.” “Ma šta ti je”,
kaže ovaj direktor, sad on mene k’o savjetuje, ja budala, on pametan, svi su
me nešto za budalu smatrali i tako ja to napustim
ržim u rukama nekoliko požutjelih, u hotelu “Tuzla”, op. a.), meni je ovdje lijepo, mi od plaće. Tamo sam bio nekakav sarad-
iskrzanih papira. Vidim, intervju s ovdje pišem, komponujem, jer nemam kod nik u sektoru za kulturu, a iz fola sam pone-
Asimom Horozićem, zapravo ski- kuće gdje raditi. A da ti kažem, ja sam se neki kad lijepio plakate, ma niko me nije tjerao,
D ca, kroki, jer konačnu redakciju dan posvađao sa Selimom (Bešlagić) kad je ali, eto, barem na taj način da budem nešto
teksta nisam uradio, a povod za razgovor bio Muzička škola obilježavala četrdeset godi- koristan. A direktor, umjesto da me naruži,
je njegov nastup u Parizu, u dvorani Palata na postojanja. Kažem ja Selimu: “Treba mi, da mi da kakvog posla, meni kaže: De, ba,
nacija, gdje je sa Sarajevskom filharmonijom bolan, još samo pet kvadrata stana da imam kad popiješ, javi se telefonom, ja ću ti plati-
izveo kompoziciju Kapija u proljeće 1997. go- gdje raditi, dao sam tamo i molbu i sve to, ali ti dnevnicu. I šta ću, šta da radim, počnem
dine i, kako u tekstu stoji, ispraćen ovacijama. ništa. Evo dajem”, rekoh, “svojih pedeset pet čitati, i to mnogo. Pročitao sam toliko knji-
Ne mogu se sjetiti da li je ovaj intervju kvadrata u elitnom dijelu grada za veći stan ga u tom periodu kao nikad u životu. A kad
ikad publiciran, vjerovatno jeste, a razlog bilo gdje u Tuzli”, ali, kao, ne može se... A u primim plaću, odem dolje na šank i sve skr-
tome, sumnji, nedoumici, sadržan je u činje- Sarajevu ljudi daju... I sad kad neko kaže sa- šim s rajom, hajde, rekoh, ista je firma, pa da
nici da sam u to vrijeme, neposredno nakon rajevski kompozitor... Pa ništa Tuzla za mene im vratim nezarađenu lovu, jer uvijek sam
rata, boreći se da prehranim porodicu, pisao nije učinila. To je to. svirao, imao sam para, nije meni bilo zbog
i objavljivao enormno mnogo, pa počesto, – Sva ova dešavanja oko tebe već su vi- plaće. Eh, kad sam se nakon angažmana u
u toj grozničavoj žurbi, vlastite publicirane đena i, rekao bih, opće su mjesto u ovom Umjetničkoj četi, nekako pred kraj rata, ja-
tekstove nisam ni čitao. gradu. Zašto je to tako? vio na posao u Mejdan, smjeste me u kan-
Inače, intervju je neusiljen, spontan, ek- – Evo šta kaže Enko (Enver Mehmed- celariju u kojoj je bilo pola tone krompira i
spresivan, lepršav, sukladan Asimovoj pri- bašić, op. a.): u Tuzli se uvijek rađaju nat- dvjesto kila luka, ovi nisu podigli to, šta li,
rodi, pa, dakako, sve i da sam htio, ni pita- prosječni ljudi, pa spominje Mešu, Ismeta, nema telefona, nema grijalice, tu me smje-
nja nisu mogla biti drukčija. Evo nekoliko, Kinđeta, Beneša, Cecu Kitić i tako dalje, a i stili i ja isti dan napustim posao. “Daj mi,
po meni, zanimljivih izvoda iz ovog davno mene je tu stavio. Tuzla je, kaže, takvo pod- rekoh”, molim te, “knjižicu.” “Ma šta ti je”,
vođenog i valjda publiciranog razgovora s neblje, moramo isplivati, ali je fol što u Tuzli kaže ovaj direktor, sad on mene k’o savjetu-
velikim i, nažalost, nedovoljno shvaćenim nema završnice... je, ja budala, on pametan, svi su me nešto za
tuzlanskim kompozitorom. – Godinama si bio radno angažiran u budalu smatrali i tako ja to napustim.
– Na TVBiH nazvali su te sarajevskim Mejdanu, sportskom centru. Šta si radio tamo Eto, barem u najkraćem, nepretenciozno
kompozitorom. Smeta li ti to? i, na koncu, šta je diplomirani kompozitor i živopisno, baš kakav je i Asim, ponešto o
– Ma, čuo sam za to. Ovaj Belmin, kako uopće mogao raditi u Mejdanu? najznačajnijem živućem bosanskohercego-
se već zove, učinio mi je uslugu ustvari. Ali, – Kad sam se zaposlio tamo, meni je to vačkom kompozitoru klasične muzike, autoru
vidi ovo! Sinoć sam napravio glupost... Ovi bila šega. Ja sam se čitavog života spremao prve bošnjačke opere Hasanaginice, čovjeku
iz Radija Tuzla natjeraše me da kasno navečer za djecu. Imao sam hospitovanje u školi, me- koji je uradio ogroman posao za bošnjačku
radim intervju, a dvije nekakve utakmice bile. todiku nastave i tako to. Dakle, zaista sam se kulturu, čovjeku, mic po mic, potisnutom u
Ja sam baš htio da vidim hoće li svijet zvati u spremao za prosvjetu, za kredu, učionicu i nezasluženi poluzaborav, čovjeku kojeg su,
vezi s tim, još sam malo i provocirao govore- da komponujem. Kad, nema posla, i dođem kako sam to ne bez gorke samoironije veli,
ći da nisam po zanimanju Tuzlak, jer nikad nekako u Mejdan. I dadoše oni meni kance- “svi nešto za budalu smatrali”.
se ne zna, sad poslije Pariza, gdje ja mogu za- lariju, a meni to veliko... Čuj, ja sam samcat Stoga, kamo sreće da u armiji mediokri-
vršiti. To je jedno. Drugo, meni u Sarajevu imam veliku kancelariju, ono, ne znam šta teta i neznalica, u svekolikom bošnjačkom
nude štošta. Sad bi oni meni dali tamo i stan ću... Pa sam se otimao, a i ti to znaš, one ro- pejzažu, postoji još poneka ovakva “budala”.
i posao, ustvari, ne treba meni ni stan ni po- kenrol grupe, ovo, ono... Ali meni se deša- Ili, još bolje, mnogo više njih. Možda bi nas
sao, oni bi meni davali pare da živim i radim. valo da mi po tri mjeseca niko ništa ne kaže, te i takve “budale” rastrijeznile, dozvale pa-
Evo, vidiš, ja ovdje radim (restoran “Breza” a kad dođem na posao u pola osam, odbiju meti, konsolidirale. Možda. Ko zna... n

STAV 14/11/2019 55