Page 67 - STAV broj 151

linije, zamače unutra. Uskoro izmigolji druga prilika. Ovaj je je svega i svačega tih mjeseci, ali je dobio vjeru s kojom se ni-
put to bio muškarac. Poznao sam najprije po govoru. Tačnije, šta ne može mjeriti.
urlao je, očito, prema meni i sasipao čitavu lavinu riječi. Još
nisam bio vješt arapskom jeziku, ali sam razaznao da spominje *
riječ “šurta”, čime mi, po svemu sudeći, prijeti policijom. Zbu-
njeno sam ustao i gledao ka njemu, ni sam ne znajući šta mi je Nedavno sjedim kod dragog prijatelja. Snašla ga svakojaka
činiti. Urlao je sve jače i postepeno me hvatao strah. iskušenja posljednjih godina. Između ostalog, oslabio mu vid
i javile se strašne glavobolje. Vid je bio sve slabiji. Obilazio je
Sve je to čuo moj ahbab, Tunižanin koji je sjedio u stanu. klinike i dijagnoza je bila ista: neophodno je primiti zahtjevnu
Izišao je na balkon i počeo se dovikivati s razjarenim muškar- i skupu terapiju želi li ga sačuvati.
cem. Spominjao mu je riječi “Bosna”, “talib”, “harb”... Pa ja, Pred njim je bilo teško vrijeme. Valjalo je primati dvanaest
ako će išta smekšati onog tipa, to će biti priča o napaćenom injekcija mjesečno, i to direktno u oko. To je bila slamka spasa
studentu koji je došao iz ratom poharane Bosne i koji još ne i posljednja nada. Terapija je tekla, mjeseci su prolazili i, ko-
konta ovdašnje običaje. Ušao sam unutra, a uskoro mi se pri- načno, prošlo je iščekivano vrijeme. Nažalost, bez željenih re-
družio i ahbab. Malen i zdepast čovjek, bokser po profesiji. zultata. Najnovije mišljenje ljekara bilo je da ostaje slijep te da
Vrlo tih i staložen tip. Uspio je smiriti situaciju. Kasnije ću se više ništa ne može učiniti.
shvatiti da je ljubomorni muž protestirao protiv moje drsko- Mlad je čovjek, otac dvoje male djece i po prirodi veseo i
sti da gledam u nešto što je samo njegovo. simpatičan čovjek. Sve ovo ga je shrvalo, ali se trudi da sačuva
osmijeh na licu. Ponajviše se šali na svoj račun. Gledam čas u
Na balkon više nisam izlazio, a i uskim sokakom koji od njega, a čas u dječicu oko njegovih nogu. Znam koliko mu je
glavne ulice vodi ka zgradi prolazio sam žurno i oborene glave. teško i znam koliko je muke i truda valjalo uložiti da se skupe
sredstva za kupovinu injekcija. Dobri ljudi su pomogli jer do-
* brih ljudi uvijek ima i uvijek će pomoći.
Bilo je to prije godinu ili dvije. Sjedim s veoma dragim Priča mi kako je život nevjerovatan i kako nikada ne može-
insanom o kojem ne znam gotovo ništa. Znam jedino da je mo ni zamisliti šta sutrašnji dan nosi i šta se iza brda valja. Na
dobar čovjek koji nikome ne želi zlo, vjeru prakticira i čini njegovu završnu konstataciju nisam imao šta kazati. Rekao je:
brojna dobra djela, ali uglavnom pod uvjetom da se ne zna da “Vjeruj mi, efendija, tek kad sam izgubio vid, tada sam istinski
iza njih stoji on. Sve mi je to dovoljno da ga smatram veoma progledao.” n
dragim prijateljem. Volim provoditi vrijeme s njim i zato što
nikada ne pričamo isprazne priče nego isključivo razmjenju-
jemo mišljenja i iskustva ili se međusobno savjetujemo.
Tog je dana bilo nešto drugačije. Počeo je kazivati svoju ži-
votnu priču. Nije se mogao podičiti mladošću i onim što je či-
nio. Zapravo, sve mu je bilo nekako bliže i primamljivije od,
recimo, džamije, iako je stanovao nedaleko od nje. Čak se znao
i ismijavati s ljudima koji su mu, odazivajući se ezanu, prolazili
ispred kuće. U takvom stanju ga zatiče rat. Vrlo brzo zaglavit
će u logoru i osjetiti svu žestinu dušmansku.
Nekim čudnim spletom okolnosti ili, kako će kasnije shva-
titi, Božijom voljom, zatvorenici su se nekako dočepali jednog
primjerka prijevoda Kur’ana koga su naizmjenično čitali. Čitao
je i on i ostao zapanjen pročitanim. Shvatio je da se u Kur’anu
nalazi sve ono što on u svom životu nema, iako je nominalno
musliman. Iščitavanje Kur’ana uvlačilo mu se sve više pod kožu,
intenzivno je razmišljao o životu i u jednom trenutku odlučio
je podvući crtu i okrenuti novu stranicu. Kaže, da nije bilo
rata i logora, on vjerovatno nikada ne bi došao tobe. Doživio

Sve je to čuo moj ahbab, Tunižanin koji je
sjedio u stanu. Izišao je na balkon i počeo se
dovikivati s razjarenim muškarcem. Spominjao
mu je riječi “Bosna”, “talib”, “harb”... Pa ja,
ako će išta smekšati onog tipa, to će biti priča
o napaćenom studentu koji je došao iz ratom
poharane Bosne i koji još ne konta ovdašnje
običaje. Ušao sam unutra, a uskoro mi se
pridružio i ahbab. Uspio je smiriti situaciju.
Kasnije ću shvatiti da je ljubomorni muž
protestirao protiv moje drskosti da gledam u
nešto što je samo njegovo

STAV 25/1/2018 67