Page 66 - STAV broj 151
P. 66
STAJALIŠTA
prozorsko okno
Nekoliko crtica iz života
Pod
Piše: pritiskom
Safet POZDER
stvarnosti
Tog je dana bilo nešto drugačije. Počeo je kazivati svoju životnu priču.
Nije se mogao podičiti mladošću i onim što je činio. Zapravo, sve mu
je bilo nekako bliže i primamljivije od, recimo, džamije, iako je stanovao
nedaleko od nje. Čak se znao i ismijavati s ljudima koji su mu,
odazivajući se ezanu, prolazili ispred kuće. U takvom ga stanju zatiče
rat. Vrlo brzo zaglavit će u logoru i osjetiti svu žestinu dušmansku
Bilo je to negdje 1988. godine. Vra- kako me izdaje snaga. Srce mi je lupalo, vrti i, što se više vrti, sve se više znojim.
ćali smo se iz škole. Ići u školu ali ne u grudima, nego negdje u stoma- Kontam, možda je napolju drugačije.
tada je značilo svakodnevno pje- ku. Možda čak i u petama. Da je barem Ako ništa, mogao bih kusnuti koji zalo-
šačiti cijelih osam kilometara u naći kakvu uvalu pa se baciti u nju! Mo- gaj svježeg zraka.
oba smjera, najprije šumskim puteljcima i gao bih se braniti nogama dok neko ne
stazicama, a kada je probijen put ka selu, naiđe. Neko uvijek naiđe. S balkona sumoran pogled. Desetak
uglavnom blatnjavim makadamom. I da- zgrada posađeno je tako da čine krug u
nas se sjećam kako je taj friško probijeni Nije bilo vremena za mudrovanje, a čijem je centru potpuno brisan i siv pro-
put imao neki poseban miris. Tačnije, mi- nije bilo ni snage za dalje. Bacio sam se po stor. Kod nas bi to vjerovatno bio lijep
risala je zemlja koja je, vjerovatno otkako škarpi pored puta i iščekivao oštre zube park ili barem površina s malo zelenila
ju je Bog stvorio, bila šuma, a onda je jed- koji će me ogoliti do kosti. Ruksakom i ponekom klupom. Ovdje je to, najpro-
nog dana došao bager i sve to razbucao. sam pokrio glavu. Zanimljivo, glava se stije rečeno, (z)brisan prostor. Naravno,
prva štiti. Čekanje je potrajalo nekoliko prostor je pust. Nema djece da se igraju
Uglavnom, vraćali smo se iz škole. trenutaka. Ništa se nije desilo. Sigurno je ili da barem ponekad protjeraju bicikl.
Udisao sam meni ugodan miris i cvje- tu kraj mene i uživa što me je oborio sno- Nema ljudi koji bi izišli i stajali, onako,
tao od radosti što napokon, nakon šume, gu! Odvažim se naposljetku i podignem iz dosade. Nema ništa i nikog.
koračam normalnim putem. Do kuće su glavu, kad, imaš šta i vidjeti. Vučjak je
bila još više od tri kilometra. Iz nekog samo projurio kraj mene i otrčao dalje. Gledam po zgradama. Kao da ih je sa-
razloga, zaostao sam za kolonom vesele Nikada se nisam tako glasno smijao dok činila ista presa. Sve su jednolične, sive i
djece, a onda se niotkud pojavio pas. Psa mi je srce čvakalo negdje u donjem dijelu bezdušne. Čini mi se da im dlaka fali da
i zmiju ne volim vidjeti ni na slici, a ka- tijela. Ja bježao od njega, a on od mene. se skrhaju. Ali stoje. Bože, ima li života
moli uživo sresti. Helem, sva druga djeca Nekada, zaista, bježimo od nevolja u isto u njima? Dobro, prevruće je, ali valjda
prošla su kao da se nije desilo ništa po- vrijeme dok i one bježe od nas. ima neko živ!
sebno. Tako sam se našao licem u lice s
krupnim vučjakom koji je, činilo mi se, * Najednom primijetih ljudsku priliku
samo čekao pogodan trenutak da skoči i Godina je 1997. Otprilike sredina au- na jednom balkonu. Branim se od sunca
raskomada me. gusta. Ljeto je dosta vruće, a ondje gdje i pokušavam skontati šta radi. Razabi-
sam tada bio i prevruće. Sjedim u dnev- rem da bi mogla biti žena i nagađam – a
Već sam nakon nekoliko trenutaka mu- noj sobi stana na trećem spratu trošne kunem se da nisam jasno vidio – da stere
njevito trčao natrag, ka školi. Jasno, vučjak zgrade u četvrti Mezza Džebel u Dama- veš. Hvala ti, Gospodaru svjetova! Ipak,
me u stopu pratio. Primijetio sam jedino sku. Ventilator iznad glave munjevito se ima života. Trijumfalno se smješkam i ne
da nije lajao, valjda da me prije dokusuri. sluteći šta me čeka.
Nakon više stotina metara, osjećao sam
Odjednom, prilika na balkonu na-
spram mene, nekih pedeset metara zračne
66 25/1/2018 STAV
