Page 70 - STAV broj 349

DRUŠTVO

i ja išao u srednju školu, pa smo znali
ponekad i izići u grad. Onda se zapo-
slio u Austriju, pa poslije toga i u Nje-
mačku. Imao je para, bio lijep i cure su
bile lude za njim. Dobro pamtim kad je
vozio bijelog nisana, koji je bio moćan
auto jer je imao na ‘hiljade kubika’. Pa
onda neke opele, audije i tako. Kad se
počela ‘zakuhavati’ politička situacija,
jedno vrijeme je dopremao oružje izva-
na. U vrijeme rata snažno se okrenuo
vjeri i bio predan vjernik. Bio je vrlo
iskren čovjek”, kaže Šefket Bajrić, na-
pominjući da je Mirsad došao kući po-
četkom 1993. godine u grupi od oko 20
ljudi. Njihov zajednički ratni put za-
počinje u Cazinu, kada su sudjelovali
u zauzimanju Policijske stanice i oslo-
bađanju Cazina od autonomaških jedi-
nica. Kasnije su sudjelovali u borbama
u Čajićima, Ćatićima, Skokovima, Go-
lubovićima... “Mirso, Hama Durić i ja Mirsad Odobašić 1994.
smo bili među prvima koji smo ušli u
Policijsku stanicu u Cazinu. To je bilo Mirsad s prijateljima
1. oktobra 1993. godine, kad su auto-
nomaši bili privremeno zauzeli grad.
Hama i Mirso su ušli u kancelarije, a ja
sam prošao kroz zgradu, otvorio pro-
zor i iz sveg glasa izgovorio tekbir. Tad
smo u trenu ovladali gradom. Petnaest
dana kasnije Cazin je ponovo pao u ruke
autonomaša. Ja sam taj dan bio ranjen
i, dok sam boravio u Cazinu u bolnici,
nisam ni znao da je grad ponovo izgu-
bljen. To je bilo moje prvo od ukupno
tri ranjavanja u toku rata. Po povratku
s bolovanja, nekad u proljeće 1994. go-
dine, prešao sam u interventni vod poli-
cije, gdje smo se Mirso i ja ponovo sreli.
Pored Mirse, u toj našoj ekipi još su bili
Suljo Šahinović, Enver Nahić, Rifet Še-
kić, Mućo Dizdarević, Namir Makić i ja.
I ostali su upadali s vremena na vrijeme,
poput Envera Alića, Ese Duranovića, a
nekad su s nama išli i Husnija Cinac,
Mujaga Talić, Feho Salkić i neki drugi.
Najviše puta nas je Mirso predvodio.
U to vrijeme smo prošli mnoga ratišta. Sa suprugom Hasnijom 10. 8. 1994. U svom automobilu 1990.
Bili smo jedna od ključnih jedinica u
oslobađanju Tabakovića i Golubovića u bih neiskren kad bih rekao da se nisam postupati. Rekao im je da uzmu od pogi-
junu 1994. godine. To je bila naša naj- bojao, ali nisam ni pomišljao da ga osta- nulih iz džepova ako ima novca, cigareta
značajnija zajednička borba i jedan od vim. Znao sam da će ići do cilja bio ja ili nešto drugo i da to njima pripada. Tu
ključnih preduvjeta za kasnije oslobađa- s njim ili ne. I onda me bilo stid osta- je demonstrirao human pristup u duhu
nje Pećigrada”, prisjeća se Šefket Bajrić viti ga jer sam znao da on mene ne bi konvencije o postupanju sa zarobljenici-
i nastavlja svoje kazivanje: “Naš cilj je ostavio. Kad smo ugledali prve ljudske ma, ali i u duhu samog islama. Jedan od
bilo jedno brdašce iznad Čelinje, koje siluete ispred nas, otvorili smo vatru i njih ostao je u redovima Petog korpusa.
smo s uspjehom zauzeli. Tu smo Mir- vrlo brzo zauzeli prvu kotu. Malo smo Kako sam u toj akciji ranjen od bom-
so i ja odigrali ključnu ulogu. Da smo ih zatekli. Mirso je filmski uskočio u be u rame, pod okom i još na nekoliko
samo 5-6 minuta zakasnili, vjerovatno prvi rov i jednog neprijateljskog borca mjesta, pokupio sam dvojicu ranjenih
ne bismo zauzeli te položaje. Krenuli udario kundakom. Tu su im poginula autonomaša i odvezao ih u Bužim u voj-
smo u rano jutro. Nas dvojica smo išli dva vojnika, jedan je teško, a jedan lak- ni stacionar. Nakon što sam ja otišao,
ispred, a ostali borci na dvadesetak me- še ranjen. Druga grupica je malo pruža- Mirso je krenuo na lokalitet Šumica i
tara iza nas. Bombe su padale oko nas la otpor, ali i njih pet se ubrzo predalo. napravio još jedan nevjerovatan pod-
kao kruške. Jednom on viče tekbir, a ja Onda ih je Mirso malo ohrabrio i rekao vig. Tu je uspio zarobiti i razoružati 28
Allahu ekber, a drugi put obrnuto. Bio da se ne sikiraju i da će se s njima lijepo neprijateljskih vojnika.”

70 12/11/2021 STAV