Page 53 - STAV broj 297

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
JEDAN OD MOJIH DANA

POD SJENOM

MAJČINOG GLASA

Dižem ruke, učim Fatihu za dušu moje dobre majke i katkad
ipak pomislim, premda sumnjam da je to razlog, da me budi
Piše: samo zato kako ne bih prespavao sabahski vakat
Sadik IBRAHIMOVIĆ

udim se. Mrkli je mrak. Sabahsko Pojavile su se odnekuda prošle godine, bez ikakve najave, preplavi me neopisivo
vrijeme. Ovog jutra majčin glas našle utočište u avliji, ali, mada sam poku- ugodno osjećanje mira i spokoja. Eh, tek
nije me probudio. Ponekad, tako, šavao, prisniji odnos s njima nisam uspio se tad uplaših, jer zasjesti usred mezari-
Bčujem njen glas, tih, blag, starač- ostvariti. Uvijek su na distanci, odmjere- stana i osjećati se ugodno i spokojno na-
ki prozukao. Izgovori samo moje ime, ni- noj, sigurnoj, plaše me se, ne vjeruju mi, prosto nije normalno, pa, ne časeći časa,
šta više, a ja se trgnem iz sna, skočim kao na svaki moj nagli pokret reagiraju mu- ustadoh i krenuh ka izlazu.
oparen, sjedim na krevetu, uznemiren, njevito, bježe, međutim, hranu ne odbi- Dakle, razmišljam usput, eto snažnog,
konfuzan, i pitam se zbog čega majka tiho jaju. Ljeti ih ne hranim, jer, uočio sam presnažnog išareta u čemu sam, gdje sam,
izgovara moje ime, šta mi poručuje, pozi- to, ove naizgled bojažljive mačke lukavi kako sam i, uopće, na kakvoj sam deredži:
va li me, možda, k sebi i, na koncu, zašto su i nemilosrdni predatori, pa se same ugodnije mi je biti među merhumima
me budi baš u sabahsko vrijeme? Odgo- snalaze za hranu iliti lovinu, a katkad, ni nego među živim ljudima (čitaj: podla-
vora je mnogo, roje se u glavi, ali kako sam ne znam zašto, valjda na takav na- cima i huljama). Stresoh se od zebnje i
su svi redom, jasno to osjećam, slabašni, čin izražavaju zahvalnost, na stepeništu nastavih dalje.
neuvjerljivi, prestajem grozničavo tragati podno ulaznih vrata u kuću ostave zadav- Ulazim u granap, pozdravljam pro-
za pravim odgovorom, dižem ruke, učim ljenog poljskog miša. Zimi, pak, kad sve davačicu i kupujem neke sitnice. Dok
Fatihu za dušu moje dobre majke i katkad naokolo zgasne, utihne, usuče se u sebe, mi vraća kusur, kaže da joj smetaju nagle
ipak pomislim, premda sumnjam da je to kad su mačke gladne i promrzle, hranim vremenske promjene i požali se na česte
razlog, da me budi samo zato kako ne bih ih dva puta dnevno, a na prostranoj te- glavobolje uzrokovane time. Rekoh, tek
prespavao sabahski vakat. rasi, na kojoj i inače najčešće obitavaju, da nešto kažem, kako i ja imam slične
Kuća je hladna. Vatra u peći ugasila napravio sam im improvizirane bajte za probleme, pozdravih je i izađoh.
se. Jako mi je hladno, drhtim. Uzimam sklanjanje od ledene studeni: kartonske Spremam ručak, perem nagomilano
abdest, utopljavam se i klanjam. kutije obložene vunom. Ugodan smještaj suđe, pijem popodnevnu kahvu, odno-
Pristavljam vodu za kahvu. Ložim va- su prihvatile, ali ni to nije pomoglo kako sim hranu mačkama koje, po ko zna koji
tru, gledam kako se razbuktava, osjećam bismo imali bolji odnos. I dalje su nepo- put, pobjegoše čim sam im se približio.
kako soba, a i cijela kuća, biva toplija, vjerljive i bježe čim se s hranom pojavim Čitam nešto.
povremeno bacam pogled kroz prozor, u na vratima. Neka, valjda tako treba biti. Gledam dnevnik. S mukom, ali gle-
zamagljenu stumračinu koja, malo-poma- Rano je prijepodne. Magluštinu, dotad dam. Gasim televizor.
lo, nestaje, a soba je sve svjetlija. Sviće. gustu kao tijesto, mic po mic, razbucaše Ponovo nešto čitam.
Sjedim za kuhinjskim stolom, pijem jarke sunčeve zrake, pa se dan izljepota i Mrkli je mrak. Skoro će ponoć. Dok
kahvu i pušim. Gledam kroz prozor u, od otopli. Odlučujem otići na mezarje i obići se spremam za spavanje, dok perem zube,
teške magluštine, jedva vidljive obližnje roditelje. Ulazim u prostrani, skoro ne- sinu mi da sam tog dana izgovorio svega
zgrade. Pale se svjetla u stanovima, jedno pregledni mezaristan, obilazim očev, pa nekoliko riječi. Premalo. Ili previše, ovi-
po jedno, sve ih je više, iz minute u minu- majčin mezar i, nakon što sam obavio sve sno o tome kako ko na to gleda.
tu. Ljudi su ustali, zasigurno rade ono što što se u takvim prilikama obaviti treba, Konačno, umoran ali ne i pospan,
jutro od njih traži, a potom se spremaju nakratko sjedam na osunčanu klupu tik spuštam se u krevet, sklapam oči i jedva
za odlazak na posao ili neku neodložnu do prastarog hrasta s kojeg neštedimice čujno šapućem: “Prođe i ovaj dan, kao
obavezu ili... ko bi sad znao šta li već. opada uvehlo lišće, a pokoja liska, velika da ga nije ni bilo, ili je to bio tek puki
Svanulo je. Izlazim van da nahranim i beživotna, padne i na mene. U mezarju san iz kojeg me majčin glas još nije pro-
mačke. Tri ih imam. Zapravo, nisu moje. nigdje nikog. Mukla tišina. Odjednom, budio.” n

STAV 12/11/2020 53