Page 73 - STAV broj 231-232

STAJALIŠTA

APOKRIFNI FRAZARIJ
Zapisi o jednom cvijetu
RUJ

Nekad davno, u godinama kad sam bio besmrtan, kao što smo to svi u
Piše: tim godinama, penjao sam se uz okomite stijene iznad rječice Suturlije
Irfan HOROZOVIĆ u Banjoj Luci. Na tim stijenama rasli su neki cvjetovi kojima ni danas ne
znam ime, ali koji su nas privlačili magičnom snagom

jedili smo u bašči na Sedreniku. osjećao nikakav strah iako mi je u mislima U osnovnoj školi počeo sam mnogo čita-
Naš mali porodični skup. bilo posve jasno da ću se, učinim li i najma- ti. Čitao sam svaku knjigu u kojoj bih osje-
Bašča je ispunjena različitim vrstama nju pogrešku, survati među bijelo kamenje tio nešto novo, tajanstveno recimo. Narav-
Sruža koje su davale neponovljiv ugođaj. na dnu uskog kanjona. Nešto neizrecivo tje- no, takvih je knjiga beskrajno mnogo. Na
Među njima je bilo i neko neobično sta- ralo me gore, uvis. Došao sam sasvim blizu zaprepaštenje i užas svih koji su u to mogli
blo koje nisam prepoznavao. Ipak, nešto mi cvijeta, podigao glavu tako da sam ga mo- imati uvida, čitao sam s jednakim odušev-
je na njemu bilo jako poznato. gao pomirisati. To sam i učinio. Mirisao je ljenjem poeziju primitivnih naroda i Zločin
– Koja to biljka? – zapitao sam čovjeka na davnu tajnu i prodorno otkriće. A onda i kaznu, naprimjer. Ili Camusove eseje koje
koji nas je dočekao i posluživao. sam uzbrao cvijet i sasvim polahko, ispunjen sam na čudan način volio. Između Dickensa
– Ne znam – odgovorio je. – Mnogi pitaju. osjećanjem nedodirljivosti i ponosa, spustio i Andersena nije bilo nikakve razlike, izme-
Nešto kasnije, došao je drugi konobar. se niz stijene, do mojih drugova koji su me đu priča o Sindbadu, knjige o Amundsenu i
Ni on nije znao, ali je bio razgovorljiviji. šutke čekali. Tako smo otišli kući, bez ri- Kon Tikija pogotovo. A Rikki-Tikki-Tavi?!
– Ja je zovem marokanska ruža – kazao ječi, u posvemašnjoj šutnji. Tako smo se i Napravio sam pripovjedački zapis o tome
je. – Vidio sam u Maroku mnogo cvjetova razišli. Kao zavjerenici. (mnogo kasnije) pod nazivom Kroz nepredvidi-
koji imaju ovakvu boju. To je samo moje Te sam noći sanjao kako se uspinjem uz ve hodnike knjiga. I u mnogim drugim teksto-
mišljenje, naravno. stijene do divljeg, nepoznatog cvijeta čiji je vima mogu se naslutiti tragovi tog vremena.
Uskoro je kiša na poseban način umno- miris bio neopisiv. Ponovno sam u snu po- Kako sam počeo pisati? Teško je o tom reći
gostručila naš pogled na Sarajevo. gledao unazad, dolje, na uski, vijugavi tok nešto pouzdano. Čini mi se da sam u ono vri-
Bio je to istovremeno i početak povratka. Suturlije ispunjen opasnim kamenjem. I jeme vjerovao kako ću biti slikar. Pokušavao
Kasnije, te večeri, moja kćerka pronašla obuzeo me strah. Počeo sam drhtati u snu, sam riječima zapisati svoje buduće slike. A
je u internetskoj kristalnoj kugli sliku sta- osjetio sam kako u rukama nemam više sna- onda mi se možda najednom učinilo da su
bla i njegovu povijest. Kiseli ruj i/ili runjavi ge i kako mi noge kližu niz jedva vidljivu iz- ti crteži riječima nešto više od običnih skica,
ruj. Sa svojim latinskim imenom, naravno. bočinu. Pad je bio neizbježan. nešto što se bojom i linijom zapravo ne može
I putom kojim nam je došao. I probudio sam se sav u znoju. I u strahu. izraziti. Uz to, bio je tu i zvuk.
To je bio uvod u moja sjećanja koja su Miris divljeg cvijeta s noćnog ormarića Tad sam napisao pjesmu.
me odvela do rijeke Suturlije, njenog kanjo- vratio mi je spokoj. Zvala se Fantazija o jednoj izgubljenoj šetnji:
na i cvjetova na stijenama što su je okruži- Do dana današnjeg čudim se ovom do-
vali. Okružuju nas u svim vremenima koja življaju i pokušavam ga sam sebi objasniti. ruj
su nam data. Naravno, postoji mnogo objašnjenja, od posve je čudesan cvijet koji raste tamo gdje nika-
Nekad davno, u godinama kad sam bio jednostavnih i logičnih, do onih koja uklju- da neću poći
besmrtan, kao što smo to svi u tim godina- čuju čitavu povijest i kolektivno nesvjesno. (ruj ima lišće koje ubija šetače
ma, penjao sam se uz okomite stijene iznad Do dana današnjeg nisam prestao povre- ako vole boje
rječice Suturlije u Banjoj Luci. Na tim sti- meno sanjati ovaj san. ruj se pokriva i sakriva u hram od naran-
jenama rasli su neki cvjetovi (uz ruj i jednu Ali u njemu više nema straha. Samo če- činog bola
poludjelu lipu) kojima ni danas ne znam ime, žnja za divljim cvijetom koji je davno sveh- on viri u purpurnom ogrtaču
ali koji su nas privlačili magičnom snagom. nuo. Svehnuo na noćnom ormariću, ali ne poprimio je moj oblik i prolazi kraj mene
Penjao sam se i penjao, a cvijet koji sam že- i na stijenama iznad Suturlije, gdje se može u mimohodu
lio uzbrati kao da se sve više udaljavao u vis. popeti samo spretan dječak. Težak, odrastao ja vidim u nježnom dahu ruja svoje tijelo
Najednom mi se noga okliznula na sasvim čovjek ne bi dospio ni do pola puta do cvije- svoje kestenjaste oči
ravnom kamenu, bez ijedne izbočine i go- ta. O onima koji zabijaju klinove u kamen i čitavu svoju prisutnost koja nudi mene meni)
tovo sam se stropoštao u duboki, opasni ka- uspinju se uz pomoć konopaca ne želim ni
njon Suturlije, koji sam tek sad vidio u svoj razmišljati. Mali divlji cvijet za njih je isu- ruj
njegovoj smrtonosnoj ljepoti. Također sam više skroman plijen. je najljepši cvijet u ovoj dolini
vidio da sam na stijenama posve sam. Moji Međutim, ono što je najčudnije u tom moj ruj
prijatelji dječaci odustali su od penjanja i sad snu, i u toj uspomeni, također je činjenica ja to znam
su stajali sa strane i zvali me da se vratim. da u onom trenutku kad sam dospio do cvi- i živim svoju smrt
Njihova vika nije dopirala do mene. jeta, kad sam se okrenuo i pogledao, nisam
Nekako sam se pripio uz stijenu, našao više bio dječak, nisam bio ni odrastao čovjek, Tako sam pisao kad sam bio dječak. Pje-
stiskom ruke trenutni oslonac i pomje- bio sam samo Ja. Ja koji je zakucao na vrata sma je u mojim izabranim pjesmama. S ra-
rio nogu. Nastavio sam se penjati. Nisam prepoznavanja sebe. došću sam je pokazao svojoj kćerki. n

STAV 8/8/2019 73