Page 69 - STAV broj 231-232

Kratka biografija Izeta Nanića
VOĐA I TVORAC BUŽIMSKE BRIGADE

Izet Nanić rođen je 4. oktobra 1965. godine u Bužimu. Bio je drugi po starini od sedam
sinova Rasime i Ibrahima. Osnovnu školu završio je u Bužimu s odličnim uspjehom, a
srednju vojnu u Zagrebu 1984. godine. Nakon završetka srednje škole, upisuje Vojnu
akademiju u Beogradu (smjer RV PVO), gdje provodi dvije godine (1984–1986), jednu
godinu u Sarajevu, da bi Vojnu akademiju završio u Zagrebu. Oženio se 1987. Safijom,
djevojačko Remetić, iz Varoške Rijeke, a 1988. dobio je kćerku Leu, 1991. sina Nevze-
ta i 1993. sina Ibrahima.
Svoje službovanje u bivšoj JNA, kao poručnik ARJ PVO, provodi u Kragujevcu, da bi
nakon četiri godine uvidio namjere velikosrpske politike i početkom 1992. godine napu-
stio je JNA i došao u rodni Bužim. Odmah se uključio u organiziranje prvih vojnih jedini-
ca. Formiranjem ŠTO Bužim postavljen je na dužnost komandanta ŠTO. Idejni je vođa
i tvorac 105. BUKB (Bužimska udarna krajiška brigada), koja je formirana 15. augusta
1992. godine (kasnije 105. BUMB – 505. viteška mtbr.) Formira i specijalne jedinice
ČSN – BSN “Hamza” i DIV “Gazija”, koje su izrasle u najbolje jedinice u 5. korpusu.
Brigadir Izet Nanić poginuo je 5. augusta 1995. godine, prvog dana operacije “Oluja”,
u širem rejonu Ćorkovače. Dobitnik je najvećeg ratnog priznanja, značke “Zlatni ljiljan”
1994. godine. Posthumno je odlikovan “Ordenom heroja” oslobodilačkog rata 1998.
godine i unaprijeđen u čin brigadnog generala.

Krajini, tadašnjem Bužimu, izabravši za
življenje sebi i familiji brdsko-ravničar-
ski, pitomi kraj.

NANIĆA DOLINA
Od ovog Nanića potječu ovdašnji Na-
nići, koji su se kao porodica u relativno
kratkom vremenu veoma brzo širili, ne
samo u zapadnoj Bosni. Tako se danas u
Bužimu nalazi naselje Nanića Dolina s
više od 70 domaćinstava.
Nanići su patrijarhalni kada je riječ o
kućnom i vjerskom odgoju, kao što je ve- Rasimu da se brine o djeci. Građevinske
ćina starih muslimanskih porodica. Otac poslove Ibrahim je obavljao u Sloveniji,
je bio nosilac-hranilac porodice, čija se ri- a po dolasku u Austriju zaposlio se na že-
ječ slušala, a majka je bila “zadužena” za ljeznici u gradu Innsbruck. Građevinski
odgoj djece. Ovo dvoje naslijedili su od poslovi i odvojenost od porodice name-
svojih roditelja i nije moglo biti drukči- tali su mu misao da budućnost njegove
je. Ove životne korijene naslijedili su od djece nije u teškom radu, već u obrazo-
dida Arifa i nane Bajrame, koji su imali vanju, i on je već tada, skoro vizionarski,
dvanaestero djece prije i u toku Drugog odlučio zaradu izdvajati za školovanje
svjetskog rata. Nana Bajrama doživjela je djece, nauštrb svega drugog, pa koliko
duboku starost, rođena je 1892. i preseli- izmogne raditi.
la 1984. godine, a did Arif umro je u 51. U to vrijeme većina stanovnika Bu-
Piše: Mirsad SINANOVIĆ godini života od srčanog udara. Od dva- žima i Krajine bavila se poljoprivredom
naestero djece koje su imali, Ibrahim je ili su odlazili da rade u zapadnoevropske
bio najmlađe, rođen 27. aprila 1939. go- zemlje, malo ih se školovalo. I Ibrahim je
dine. Osmero je umrlo ili su poginuli u dočekao i taj dan dok je radio u Austri-
Drugom svjetskom ratu. Ostao je otac ji: svih sedam njegovih sinova završava
rema predanjima, Nanići potječu Ibrahim i tri njegove sestre. fakultete i akademije, stekli su visoko
iz Turske, gdje su živjeli stoljeći- Otac Ibrahim i Rasima stekli su de- obrazovanje, što je tada bio veliki podvig.
ma ne misleći da će ikada promi- vetero djece, od kojih su sedmero odra- Ibrahim je ispunio i svoj san, kao i majka
Pjeniti sredinu, ali ljudi i ne mogu sli (dvoje je umrlo još dok su bili bebe). Rasima. Ona je život uložila u odgajanje i
razmišljati o dalekoj budućnosti. Prema Otac Ibrahim, kao i svi drugi u Krajini odrastanje svojih sinova. Imala je običaj
jednom predanju, iz Turske u Sarajevo šezdesetih godina prošlog stoljeća, zbog reći: “Samo da završe te škole.” A onda
došla su peterica braće Nanića a da se opće nerazvijenosti i siromaštva Bosanske bi dodala: “I nama će biti lakše.” U pro-
nikad nije znao razlog njihovog dola- krajine, krenuo je “trbuhom za kruhom” tekloj agresiji, od 1992. do 1995. godi-
ska. Četverica od njih otišli su u Srijem, u zemlje Zapadne Evrope (Austrija, Nje- ne, poginuli su Izet 1995. i Nevzet 1992.
kao da im je on bio cilj, a jedan od njih mačka, Švicarska, Slovenija, Hrvatska) da godine. Iza rahmetli Izeta ostalo je troje
krenuo je prema zapadu i nastanio se u bi prehranio porodicu, ostavljajući majku djece, Izeta, Nevzet i Ibrahim. Supruga

STAV 8/8/2019 69