Page 72 - STAV broj 231-232

Osman Nanić, brat Izetov
NEĆE DA RATUJE U HRVATSKOJ

Dok je radio u Kragujevcu, spasio je trojicu Bošnjaka da ne idu na ratište u Hrvatskoj. I
sebi je stavio gips na nogu samo da ga ne pošalju na ratište. U to vrijeme nastajale su
“Zelene beretke”, a on je govorio: Neka “Zelenih beretki”...
Sjećam se kada smo se igrali rata. On nam je govorio i pokazivao na nekoj karti: “Nepri-
jateljske snage su ovdje, a mi ćemo ići ovim putem. Imamo viziju gdje je neprijatelj kako
bismo mu došli iza leđa...” Ni u igri nije znao za poraz. Svima bi pokazivao kako treba
tranše kopati, kako odbranu postaviti.

Ešref Hadžić

SKROMNI ESTETIČAR

Ibrahim i Lea, djeca komandanta Nani-
ća. Puna je kuća svijeta. O komandantu 505. viteške motorizovane brigade sve se znade. I kako je i na koji način
– Mene je komandant Nanić učio podigao ovu jedinicu Petog korpusa i gdje je završio vojnu akademiju i njegovo službo-
svirati na harmonici. vanje u bivšoj JNA. Zna se i kada je došao u Bužim. Ama, sve se znade. Eto, sve se zna,
– Neka je. ali za mnoge on je i danas nepoznanica, iako je po svemu ravan historijskim vojskovođa-
ma Evrope i svijeta. Čudno, ali istinito! Naš čovjek je takav da ono i što zavređuje neće
da ističe, a kamoli da uveličava.
U kući i u avliji rahmetli Nanića sku-
pila se sva Krajina. Muk. Na kauču sjede Ja neću da pišem o onome što se zna ili vjeruje da se zna. O brigadiru Izetu hoću da pi-
supruga Safija, sinovi Nevzet i Ibrahim, šem kao o čovjeku bez uniforme i obaveza. Hoću da naš narod, koji mu je u svemu vje-
kćer Lea, majka Rasima, brat Arif. Pije rovao, sazna kako je postao njegova uzdanica i kako to on odiše sigurnošću.
se kahva. I šuti. Nevzeta i Ibrahim izišli I oni koji su s njime i odrasli ne znaju Izeta Nanića u dušu. Njegove, naizgled, sanjive oči
su na sokak i zovu svoje vrsnike da uđu u odaju djelić njegovog bića – duše. Ali, ono što odaju, to plijeni i opčinjava. Često te nje-
kuću. A majka Rasima progovara: gove oči, poput šumskog izvora, isijavaju pronicljivošću, kao da vječito istražuju. Kao da
– Kakav je bio moj Izet! Bio je s bor- oči jedno drugome postavljaju pitanje da li vide istu sliku. Pa, kada se u to uvjere, smi-
cima u borbi. Ili se igrao s djecom na so- ješak ozari lice, a usta stisnuta.
kaku. Eto kakav je bio. Druge nije bilo. Neponovljivi esteta koji uživa u svemu lijepom. A tananost njegove duše osjetili su ra-
Nama o ratu nije govorio. Niti smo ga mi njeni borci, djeca i porodice poginulih boraca. Zaljubljenik u prirodu, dobru knjigu, pje-
pitali. Radio je kako je mislio da će svi- smu i sve što život čini lijepim. Mrzio je alkohol, duhan, piće i svekoliko bančenje. Zbog
ma biti dobro. osjećaja za realnost, njegovi poslovi su uvijek bili određeni, a to mu je davalo vremena
– A u Bužimu su ga svi voljeli. I veliki. da razgovara sa svakim dobronamjernim čovjekom. Prezirao je kukavice, ljigavce i dvo-
I djeca. Kad bi god došao iz rata, igrao se ličnjake. Alergičan je na njih.
s Nevzetom, Ibrahimom i Leom. I s dru- Njegova skromnost je smetala njegovim prijateljima i saradnicima, a nije njemu, jer je bila
gom djecom. Nevzet i Ibrahim penjali su realna i nepretjerana. Volio je čitati tuđe stihove, a sam bi pokoji napisao. U svemu je bio
se po njemu, a Lea, starija, više je pričala. pobornik sportskog nadmetanja.
Na sokaku je pričao sa svakim, kao da i
nije komandant... Eto, Allah, ž. š., njega
je odredio da oslobodi Bužim i otjera čet- Safet Durić, policajac u Bužimu
nike, a onda ga je uzeo sebi. Ja sam pono-
sna što sam imala onakvog sina. ZADAĆA NA KAMENU
Izetova kćerka Lea ustade i glasno kaže,
da svi čuju: Mene od danas nemojte zva-
ti Lea! Zovite me Izeta. Po mome babi. Izet i ja smo se rodili iste godine u istom mjesecu i u istom danu. Osam godina zajed-
no smo bili u klupi. Danica učiteljica, prvi razred, pa Asima i onda Delija Salkić. Izet je u
Djeca izađoše iz kuće rahmetli Izeta svakom razredu bio odličan, sve petice.
Nanića. S njima i Ibrahim i Nevzet, i Izeta. Idući kući iz škole, usput bismo se igrali na putu ili livadi, a morali smo zadaću napisati. To
Nisu znali šta bi sada. Smiju li se po- bismo uradili sjedeći na nekom kamenu pored puta i kući smo bili s napisanom zadaćom.
igrati kad je umro komandant Nanić… Meni je to godilo, Izet mi je pomagao i lakše je bilo opet u školu s napisanom zadaćom.
A ponajstariji Hamid opet prvi poče: Iako je Izet bio inteligentniji od nas, nije brzo donosio odluke, već bi smislio kako bi bio
– Kako ćemo se igrati rata kad je iste- siguran u ono što će uraditi. Samo je povremeno bio nestašan. Kada bismo bježali s
kla krv komandantu Naniću? časova, i on bi s nama, samo da ne bude izdajnik. Čuvao je sve naše tajne. Još tada je
– Mene je učio svirati harmoniku. imao simpatija prema Safiji, budućoj supruzi. I to je bila naša tajna. U školi je svirao tam-
– Neka je. Kako ćemo se igrati rata? buricu, a onda i sintisajzer. Razišli smo se nakon osnovne škole.
– Fino. Već devedeset i druge me pitao da li razmišljam o ratu. Ja sam bio u Patriotskoj ligi. Go-
– Ja ću biti komandant Nanić. vorio nam je gdje da kopamo rovove, a onda smo obilazili zamišljene linije odbrane. Psi-
– I ja ću. hološki nas je pripremao za ono što će doći.
– I ja... n

72 8/8/2019 STAV