Page 63 - STAV broj 144

je okretan i veoma snažan za svoju kon- Šok je mahinalno spustio ruku u džep i ministarstvo mu je pola godine plaćalo
stituciju. Ono što bi neko okom, Šok bi izvukao ručnu bombu koju je prethod- boravak u Domu penzionera “Green” u
skokom, kako bi se to reklo u narodu. Šta nog dana našao u kontejneru, tražeći dr- Hrasnici, ali je odustalo, jer je boravak sa
sve može, vidjelo se u prvim diverzantskim venu ambalažu da u kući potpali vatru. svim uslugama iznosio oko hiljadu ma-
akcijama. Zato su ga i prozvali Šok. Sve je Čim je izvukao bombu iz džepa, ona je raka, što je bilo previše, pa su prekinuli.
uvijek šokirao, i one svoje, a i one druge, pala pred njega, a on se sagnuo za njom. “Za ove pare što smo do sada platili
da tome nije bilo kraja. Ovaj tihi, ćutljivi, Geleri ove bombe rasporili su mu glavu mogli smo ti platiti kiriju u nekoj garso-
plavkasti borac. Kao da u njemu nije bilo i tijelo. Radnici Hitne pomoći prebacili nijeri za dvije godine”, rekli su mu u Mi-
nimalo straha, ili ga je vješto prikrivao. su ga u KCUS. Četiri dana i noći bio je u nistarstvu. Ostalo je da se potraži drugo
komi, a ljekari su se borili za njegov život. rješenje. I u državnom Domu staraca u
Dogovorih se s kamermanom Suće- Nedžarićima mora se plaćati penzijom, ili
skom da se druži s njim i da ga fotografira Kada je već mogao ustati iz kreveta, im ponuditi neko drugo rješenje. A Šok
dok nije pao snijeg, kako bismo u foto- ljekari su mu donijeli hrvatske novine nema, naravno, penzije, a u ratu je izgu-
grafijama znali gdje i kako živi. I nakon u kojima je pisalo da je on u Hrasnom bio sve papire koje je donio iz Kumanova,
tog njihovog druženja, zaključismo da se htio baciti ručnu bombu na vrata tadaš- pa onda ga danima šalju iz kancelarije u
čitav njegov život može svesti u nekoli- njeg predsjednika Federacije BiH Kar- kancelariju. Njemu sve ovo dojadi, već je
ko rečenica. Prošao je kroz teška životna la Filipovića. Ovo ga je ponovo bacilo u u godinama, sve manje mu ostaje damara
iskušenja, a onda se našao na ulici, bez komu, ničega se nije sjećao. Na izlasku za ovu borbu u miru, pa mu je ostalo da
posla, ostala mu je samo pomoć dobrih su mu doktori napisali dijagnozu “po- se navikne na svoje beskućništvo. Niko-
ljudi. Spava u ratom devastiranim srp- sttraumatski sindrom” koji se razvijao u me se više i ne žali.
skim kućama na Žuči, koje nemaju ni pravcu neuračunljivosti. Jedan postariji Ispred Općine ga sretoh, bio je u “po-
vrata niti prozora. Bez ikakvog namješta- doktor ga je ispratio iz bolnice, rekavši slu” pa ga nisam htio ometati. Samo mi
ja. Vatru loži na podu, a od dima mu pla- mu: “Hadžo, rat je završen. Sada smo pokaza donji džep koji je “nabekao”. Pro-
fon i zidovi brzo pocrne. Loži kredence u miru, a tebi su tvoje ratne akcije još u mrmlja: “U tržnici na Otoci Semir mi
i ormare koje dovlači sa smetljišta. Ono glavi. Moraš se liječiti.” je dao pola kilograma kaurme i komad
što isprosi bude mu za dva obroka. Po- sudžuke...” n
sljednjih godina bježi od ljudi, pogotovo Prije više godina, dok je ministar za
onih svojih boraca koji ga hoće podsjetiti boračka pitanja bio Nedžad Ajnadžić, ovo
kakav je bio diverzant. Ne može to više
slušati. Stid ga onog šta su oni sada, a šta
je on. I odlazi, bježi. Grije se najviše u
tramvaju, do kasno u noć, a onda trkom
u neku od devastiranih kuća na kojima
piše “PRODAJE SE” i gdje stoji upisan
broj mobilnog telefona.

LJEKARI SU SE BORILI
ZA NJEGOV ŽIVOT

Bilo mu je najteže u prvim godinama
nakon rata. Spucao ga posttraumatski
sindrom da mu se nije mogao oduprije-
ti. Izlaz je tražio u alkoholu. Mnogi ga
se danas sjećaju kako se u jednoj kafani
do ponoći “ubijao” alkoholom, a onda bi
teturao ni sam ne znajući kuda. Slučajne
prolaznike pozdravljao je imenima svo-
jih diverzanata čije mu akcije nisu izlazi-
le iz glave. Dok je u noći zvao svoje bor-
ce, neko mu je u toj noći nešto opsovao.

STAV 7/12/2017 63