Page 61 - STAV broj 266

“Među zločincima su
bila i dvojica muslimana,
Džemal Zahirović i Fikret
Smajlović zvani Piklić,
kojeg smo Ejub Smajić i ja
ganjali dok nije uhapšen

po Interpolovoj potjernici
u Austriji. Njima je dvojici
kazna smanjena jer su
psihijatri ocijenili da su
se u borbi za svoj život
poistovjetili sa zločincima,
kao to je neki fenomen
koji je bio prisutan i u
Auschwitzu. To je sramota!

Bez obzira na to, oni su
osuđeni kao ratni zločinci
i njihovi potomci će
se morati nositi s tom
činjenicom”

umori. Toliko su nas tukli da bismo nas
deset tzv. specijalaca, da smo ostali u Bat-
koviću još koji dan, vjerovatno preminuli
uslijed premlaćivanja i tortura”, priča nam
Mustačević.
“Odvezli su nas 11. septembra 1992.
godine u Doboj u jednom kombiju, tako
vašljive i smrdljive, nismo se kupali dva
i po mjeseca, a u tom kombiju samo što
se nismo pogušili jer je bilo veoma vruće
i nije bilo zraka. Upravnik nas u Doboju
prvo nije htio primiti. Bili smo živi mr-
tvaci, podrobljeni kosturi. Koža nam je
bila prekrivena krastama ili otvorenim ra-
nama. Užas. Taj upravnik nas je poslao u
bolnicu u Doboj. Između ostalog, doktor
nas je izvagao. Ja sam uvijek imao između
85 i 90 kilograma, a tada je vaga pokazala
48 kilograma. Znači, za dva i po mjeseca
smršao sam oko 40 kilograma. Situacija
u Doboju je, ne mogu kriviti dušu, bila
znatno bolja. Smjestili su nas u hangare
i bilo nas je oko 150 do 200 ljudi, najvi-
še iz Žepča, Maglaja i okoline Doboja.
Mjesec i po nismo mogli ni stati na noge,
ni hodati, ali smo se polahko oporavlja-
li jer smo imali hranu i nisu nas mnogo
maltretirali, a dali su nam i neku odjeću
da se presvučemo. Nas deseterica smo tu
bili sami među ostalim svijetom jer su se
drugi zarobljenici držali po strani i nisu

STAV 9/4/2020 61