Page 41 - STAV broj 175
P. 41
bošnjak u new yorku
Više ništa neće biti isto na Manhattanu
Smrt Juanite Colon
Otkako sam postao namćor, nerado stupam u kontakt s nepoznatim
Piše: ljudima. Gledam svoja posla. To mi se čini najpoštenijim. Predugo sam
Nebojša išao ulicama Sarajeva i pozdravljao se s ljudima čija imena nisam znao,
ŠERIĆ ŠOBA ta neka kurtoazija i prisilno guranje osmijeha na lice čisto da ljudi ne bi
govorili: “Jo’ šupka!” Lijepo je napokon ne znati nikoga i ne biti prepoznat,
Svaki dan idem istim putem na posao. možeš s mirom biti sam sa svojim mislima
Postoji i nekoliko drugih opcija koje
bi mogle biti u igri, ne mora to baš smjeru. Većina svijeta hrli prema Man- ne biti prepoznat, možeš s mirom biti sam
biti 17. ulica. Mogao bih i 16. doći hattanu, tako da bujica uvijek ide prema sa svojim mislima.
do podzemne, ali u njoj nema sjene. Ja sam meni. Kako god, navikao sam se na to. Ci- Ali, bakica je bila uporna. Svaki dan na
stari vampir koji na sunce izlazi samo kad jeli život sam mimo svijeta, pa mi ovo dođe istom mjestu, s velikom kubom u ustima, ot-
mora. Ma dobra je i 16, ali na uglu s 9. ave- nekako logično. puhivala je goleme kolute dima i razgledala
nijom stvara se gužva. Povazdan nešto ko- okoliš. Nije imala zube i vazda je izlazila u
paju i buše. Čim nešto zatrpaju, tu sutradan Na samom početku nisam ništa primje- istom šlafruku. Pogledom je komunicirala
opet otkopavaju i tako unedogled. ćivao, samo bih se sa slušalicama u ušima sa svim prolaznicima, pa i sa mnom. Zaista
štuštio u smjeru u kojem sam morao ići. sam se trudio da je ne primjećujem. Ali, s
Radnici komunalnih preduzeća, koji Detalji me nisu zanimali. Znao sam da me vremenom sam se prestao od toga braniti.
su itekako dobro plaćeni, rade na sat, baš neće mimoići. A onda sam krenuo da pri- Svaki bi mi put pogled pao na njene mut-
ih briga hoće li završiti ove ili 2099. godi- mjećujem sve i svašta. Natpis tamo, grafit ne oči i izboranu kožu.
ne. Prikačeni su na državne jasle i nemaju ovdje, sasušeno stablo, parkirani automo- Naša “relacija” počela se produbljiva-
posebnog razloga ni da prebace težinu s bil, frizerski salon, kante za smeće... Detalji ti. Tu i tamo podigao bih obrve dajući do
koljena na koljeno. Ipak, pritisnu ih kat- bi se smjenjivali, sve sam ih u neka doba znanja da sam je primijetio. Ona nije rea-
kad odozgo pa moraju završiti te neke in- znao napamet, bivao iznenađen ako nešto girala, samo bi me posmatrala i otpuhivala.
stalacije. Svi imaju iste narandžaste veste, nije na svom mjestu. Nakon obrva, jednom sam klimnuo i gla-
svi imaju džins i ogromne cokule s metal- vom u znak poštovanja, a ona opet ništa.
nim svodom, šljemove na kojima mora biti Policija je redovno remetila ustaljenu Trajalo je to neko vrijeme dok i ona konač-
i američka zastava. scenu, parkirali bi auto i nešto piskarali. no jednom nije uzvratila. Svaki novi dan
Nešto bi rjeđe iz frizerskog salona izbaci- donosio bi neki drugi ugao posmatranja
Između svega toga, masa svijeta nastoji se li na ulicu kofu punu prljave vode, ostao iste situacije, smjenjivale bi se kombina-
provući držeći se za uši od nesnosne buke s bi neki komad namještaja koji smetljari cije govora tijelom. Nekada je jednostavno
maramicama preko usta zbog silne prašine. nisu pokupili. nije bilo napolju, pa nije bilo ničega. Ne-
kada ne bih ni primijetio da nije tu, nego
Na uglu se nalazi poznati i preskupi ho- U svim tim primjećivanjima i memori- bih nabrzinu prošao.
tel. Iz njega izlaze raznorazni likovi, uglav- ziranju detalja štrčala je samo jedna stvar. Jučer sam izdaleka primijetio veliku
nom sredovječne djevojke u fensi odjeći koja Stara bakica u svojim devedesetim. Čim bi gomilu cvijeća i nekoliko svijeća na njenim
jedva prekriva tijelo. Dok one čekaju svoj to vrijeme dopustilo, čim bi proljeće zaži- stepenicama. Nešto nije štimalo. Kad sam
uber, radnici pilje u njihove obline; kao i vjelo, a snijeg i hladnoća izašli iz kostiju, se približio, ugledao sam povelik natpis na
bilo koji radnici svugdje po svijetu gledaju eto i bakice napolje. Sjedne na stepenice i vratima. U toj gomili cvijeća, među nekoliko
ono u što se gledati mora. gleda ko prolazi. Nekad stoji pokraj debelog svijeća koje su gorjele, pokraj knjige u kojoj
stabla i drži se za njega kao da je riječ o ne- se nešto moglo napisati, bila je postavljena
Znači, gužva je povelika, buka je nesno- koj dugotrajnoj vezi o kojoj nemam pojma. njena slika, a na natpisu je stajalo: “Juanita
sna, tako da je bolje krenuti 17. ulicom. Na Colon – Služba će se održati u crkvi Guada-
njoj prolazi mnogo manje svijeta, a ima i Neobično je vidjeti stare ljude na Man- lupe u 14. ulici i u Reddens Funeral Home.”
dosta stabala, tako da je mnogo prihvatlji- hattanu, oni se uglavnom nalaze u dijelo- Zastadoh. Neka knedla mi se skupi u
vija. Prolazi se pored zgrada napravljenih vima grada gdje na socijali žive latinosi i grlu. Bakicu više nikada neću vidjeti. Napo-
na samom početku 20. stoljeća. Sve odreda crnci. Jedini ljudi koji su rođeni ovdje, koji kon sam saznao i njeno ime. Neće biti više
imaju ulazne stepenice na kojima se even- su odmalena getoizirani i nemaju gdje da našeg svakodnevnog i uzajamnog markira-
tualno može sjesti, baš kao i u scenama iz odu. Tako je vjerovatno nekada davno i ba- nja prisustva i međuprostora ispunjenog ne-
Ulice Sezam, popularne dječije serije iz moje kica tu zaglavila, u zgradi koja je nekada potpunom komunikacijom. Nikada nismo
mladosti. Na tim stepenicama obično nema davno bila namijenjena sirotinji, a u kojoj razmijenili ni jednu jedinu riječ, a vidio
nikog u to doba dana. Ljudi znaju ostaviti je danas teško naći jednosoban stan s naj- sam je mnogo više puta nego neke od svo-
knjige koje im više ne trebaju, staru odje- mom ispod 3.000 dolara mjesečno. jih najboljih prijatelja i rodbine. Naviknut
ću... Dečkima koji raznose novine ne da se na njen lik i prisustvo, pomislih kako bih
ići do samih ulaznih vrata nego ih bace bilo U početku sam pored nje prolazio kao možda trebao nešto napisati u knjigu pokraj
gdje na stepenice. pored bilo kojeg nepomičnog objekta. Ot- slike, ostaviti neki znak da sam primijetio
kako sam postao namćor, nerado stupam u njeno prisustvo. Bakica me onda pogleda sa
Jedini problem sa 17. ulicom jeste ulaz u kontakt s nepoznatim ljudima. Gledam svoja slike, na isti način kao i toliko puta prije, i
školu koji svako jutro obijaju klinci s krofna- posla. To mi se čini najpoštenijim. Predugo to mi bi dovoljno. n
ma i perecima u rukama žureći na nastavu. sam išao ulicama Sarajeva i pozdravljao se
s ljudima čija imena nisam znao, ta neka
Kako mi je posao u Brooklynu, jedan kurtoazija i prisilno guranje osmijeha na
sam od rijetkih koji na posao ide u tom lice čisto da ljudi ne bi govorili: “Jo’ šup-
ka!” Lijepo je napokon ne znati nikoga i
STAV 12/7/2018 41
