Page 67 - STAV broj 175
P. 67
STAJALIŠTA
KRIVO SRASTANJE
Teška akademska rasprava
“FRONT SLOBODE”
USRED BERLINA
Niko od nas nema stalan posao, nismo članovi ničega i, posljedično,
Piše: živimo živote koji bi se, uljepšano rečeno, mogli nazvati maštovitom
Sadik Ibrahimović egzistencijalnom improvizacijom. Izopćeni smo. Oduzeto nam je pravo
da učestvujemo. U fer igri. Igri znanja, vještina i sposobnosti. Pa, dok
slušam M. kako vehementno i na momente apokaliptično govori o pošasti
globalizacije, sjetih se Spinoze, koji je, parafraziram, rekao da je čovjekov
pravi poziv da učestvuje, a, ako ne može i nema pravo učestvovati,
izgubljen je. I zebnja me obuze od takve primisli
Ustolarskoj radnji mog druga R. samo se ne mogu sjetiti izvora! Nemoj to Unificiranih, s istim rafama, istim asorti-
vodi se žučna rasprava, akadem- raditi, ne priliči ti! manom robe, istim drskim, neljubaznim
ska rasprava, usudio bih se reći, prodavačicama!?
jer, osim R., mi ostali, nas troji- – Ama, šta ti to meni?! Pa, ja sam so- – I s demirima! Svi su granapi bili
ca, završili smo fakultete, a što nas, opet, i ciolog, Bog ti pamet dao – obrecnu se M. okovani demirima – dodade R.
legitimira i daje nam za pravo da, baš ona- – Da, i s demirima! A sjećaš li se – uvi-
ko akademski, presipamo iz šupljeg u još – Bio sam u Berlinu, davno, krajem jek ih je bilo, dvojica-trojica – onih ljudi
šuplje. Doduše, ja nerado. Uzgred, niko šezdesetih godina. Ogroman, lijep, ure- ispred granapa: čuče, piju mlako pivo, a
od nas nema stalan posao, nismo članovi dan grad. Eh, kad se samo sjetim – tiho kutija “Opatije” viri im iz čarape? I kako
ničega i, posljedično, živimo živote koji bi će i više za sebe R. Šutimo. I čekamo da onako neuki, neupućeni, ničim izazvani,
se, uljepšano rečeno, mogli nazvati mašto- čujemo čega se to R. sjetio. Ali on ništa, osim možda pivom, pretresaju povijesna
vitom egzistencijalnom improvizacijom. ni mukajet. Uze čašu s vodom, otpi kratak kretanja i planetarna gibanja! Trebam li
Izopćeni smo. Oduzeto nam je pravo da gutljaj, pogleda kroz širom otvorena vrata još nešto reći?
učestvujemo. U fer igri. Igri znanja, vješti- na opustjelu, jarko osunčanu ulicu i reče: – Ne – suho procijedi D.
na i sposobnosti. Pa, dok slušam M. kako Uslijedi teška, neugodna tišina, a do
vehementno i na momente apokaliptično – Omora. Bit će kiše. maločas jarko osunčanu ulicu naglo po-
govori o pošasti globalizacije, sjetih se Spi- – Nedavno, u mahali u kojoj sam rođen klopi mrkla stumračina. R. je bio u pra-
noze, koji je, parafraziram, rekao da je čo- i u kojoj sam proveo najveći dio života ot- vu. Bit će kiše.
vjekov pravi poziv da učestvuje, a ako ne krio sam meni do tada nepoznatu pješač- – Eh, ovo sam htio reći – kao iz sna,
može i nema pravo učestvovati, izgubljen ku stazu, a kojom se, za tili čas, može doći prenu se R. – Kad sam birvaktile bio u
je. I zebnja me obuze od takve primisli. do, recimo, onog novog tržnog centra. U Berlinu, vidio sam nekog čovjeka kako se
nevjerici, pitao sam nekog tipa otkad po- ispružio na klupi i spava, a lice je pokrio
– Sve je počelo rušenjem Berlinskog stoji ta pješačka staza. Veli, oduvijek. Za- novinama. Priđem bliže i vidim na licu
zida! Tad se srušio i tzv. bipolarni svijet, nimljivo – okrećem zapaljiv razgovor na mu Front Slobode, naše, tuzlanske novine.
svijet kakve-takve ravnoteže, vojne prije drugu stranu. I ništa tu nije čudno, donio čovjek novine
svega, a raspad Sovjetskog Saveza najveća – Dobro! I? Šta s tim? – zbunjen je M. iz Bosne, ili mu ih je neko dao, ali, brate,
je pobjeda Zapada uopće! I šta se nakon – Ništa osobito, osim što me je i pora- upečatljiva, jaka, prejaka slika. Znaš, ono,
toga dešava?! Forsiranje zapadnjačkih, zilo i duboko zamislilo saznanje da kroz Front Slobode usred Berlina! Baš upečat-
opet tzv. demokratskih procesa u drža- tolike godine nisam dokraja upoznao na- ljivo! Eto, tako.
vama socijalističkog lagera nije više bilo juže životno okruženje. A javila se i za- Niko ništa ne reče. Gledamo na ulicu
neophodno, jer... zorna zapitanost: Koliko je tek u meni, u u prve, krupne kapi kiše. Jedna po jedna,
mom biću, takvih meni neznanih staza, i lijepe se za vreli pločnik i umah ispara-
– Nije sve počelo rušenjem Berlinskog dobrih i loših, i osvijetljenih i onih u tmi- vaju. Potom pljusak. Prolom. Vodena
zida – prekide ga D. – Globalizacija se, u nu ušuškanih, na koju li ću natrapati? I zavjesa. Uspavljujuće dobovanje teških
raznim formama i intenzitetima, javljala poučen tim naoko banalnim, a za mene kišnih kapi po krovu stolarske radnje. I
i ranije, kroz stoljeća i milenije! Pa, “Put krupnim iskustvom, ili, možda, ilumini- mir, čudesan mir. A R., kao da mi je pro-
svile” je klasična globalizacija! A ono o rajućom inicijacijom, po ko zna koji put čitao misli, sjetnog, snenog lica jedva čuj-
zapadnjačkim demokratskim procesima vratio sam se sebi, samom sebi. no prošaputa:
koji nakon propasti komunizma i socija- – Smeta ti ova naša šupljara o globali- – Lijepo, lijepo, jako lijepo. n
lizma nisu više bili neophodni je tačno, ali zaciji – pita pronicljivo D.
to nije tvoja misao, pročitao si to negdje, – Vidi! Sjećaš li se onih starih ma-
halskih granapa iz našeg djetinjstva?
STAV 12/7/2018 67
