Page 79 - STAV broj 350

Zoo-vrta. Dok on govori, ja mislim o ratu, od ideologizacije, koja uvijek već vreba prelomljen, samim tim i takvim prelama-
o Bosni,/ o davnim druženjima, o djevoj- – iza svakog iskaza koji pretendira na to njem evocirajući istrzanost, iščašenost,
kama zbog kojih smo/ jedan na drugoga da može ili da treba ili da mora iscrpiti rasutost bića (koje u tekst “zaliježe”); i
bili ljubomorni, mislim o dugačkim/ šet- smisao toga o čemu je riječ: zato njegov sam pojam perimetra i cijela atmosfera
njama kejom, o političkim skupovima i pjesnički subjekt slobodno i bez “popu- ove pjesme snažno podsjećaju na film-
književnim/ večerima. Sjetih se i našeg sta” bilo koje vrste evocira rasutost svije- sku poetiku “okovanog kadra” – s ulaže-
scenariste koji je predjutro/ u mojoj kući ta-i-bića, kao realnost ili kao istinu od njem i prolaženjem potpuno različitih,
isjekao noge na boci mineralne, i mislim/ koje se ne može i ne treba bježati: nespojivih pokreta, predodžbi, likova,
o bivšoj ženi koja je prateći krv na hod- “Niko više ne kupuje knjige. Želja replika, reminiscencija... koji su, ipak,
niku bila/ uvjerena da se scenarista ubio. i ja ispred knjižare/ potežemo rakiju iz svi okupljeni oko jednog istog osjećanja
Mislim tužan o tome/ kako više nemam čokanjčića. Iako zgodna konobarica/ i pustoši/praznine (nigdje izravno zaušće-
prijatelja. // U daljini, rubom jezera po- po hladnoći preko trga pređe u miniću, nog osim u posljednja dva stiha). Nije,
smrtna povorka. Labud/ s jarbolom za- kod nje više/ ne naručujemo, Kreten od dakle, riječ o pisanju stihova, pjesnik sti-
miče u ševarje. Grad s najvećim brojem/ gazde je nekako zaključio/ da mu je po- hove traži (kao što je to prvi primijetio
samoubistava ne treba još i moje, reče sao krenuo i podigao cijene. U papagaj- Sarikoski): možda postoje riječi kojima
on, pokazujući/ glavom ka povorci, i u ski/ žutom kaputu i s očima bez nade u bi se to nešto u meni i oko mene moglo
naše prijateljstvo ponovo/ vrati smisao.” reći, ali ja se bavim time da u pjesmu ne
(“Smisao prijateljstva”, str. 56.) Ispovjedni ton ili refleksivni upustim nijednu od riječi koje TO ipak
Ispovjedni ton ili refleksivni pogled ne mogu, nastojim na tome da ih barem
ne bježe od onih najtežih pitanja, niti od pogled ne bježe od onih odšutim. Ili, kako je to u jednoj pjesmi
onih najstrašnijih istina, zbog čega se či- najtežih pitanja, niti od onih rekao Mihael Kriger: Nekoliko me riječi/
tatelju već nakon prvog kruga iščitava- prožima do srži, odupirem se pokušaju/ da
nja ove knjige nameće neobičan utisak najstrašnijih istina, zbog njima završim rečenicu. E, upravo taj otpor
“nestvarno stvarnog”, kojim su natoplje- čega se čitatelju već nakon značenjima koja se nude, slikama, asoci-
ne i prožete ove pjesme. Pomno vođen jacijama, metaforama, zaključcima, kre-
narativ (zbog kog se većim dijelom ovi prvog kruga iščitavanja ove tanjima koji se nameću kao neodvojivi
tekstovi sprva nadaju kao “pjesme u pro- knjige nameće neobičan ili neprijeporni segmenti tzv. stvarnosti
zi”) ni u jednom momentu ne zapada u (koja je, zapravo, sva do temelja ideolo-
“filozofiranje”, ne usmjerava se ka raci- utisak “nestvarno stvarnog”, gijski “prelomljena”, čak na razinu si-
onalizaciji, ka bilo kakvom “proumlje- kojim su natopljene i mulakruma spuštena, stropoštana) – taj
nju”, interpretaciji ili pouci. To su slike, otpor, ustvari, predstavlja “energetsko
krhotine sjećanja, ogoljeni prizori stvar- prožete ove pjesme. Pomno punjenje” ovih Ibrahimovićevih pjesama.
nosti, esencijalizacije snažnih osjećanja vođen narativ (zbog kog se Riječ je o otporu kao nepristajanju na
ili gnomski uobličene oštrobride poente laži, na surogate, na utjehe, na kompro-
– koje bez prestanka propuštaju kroza se većim dijelom ovi tekstovi mise, na rasklopive/montažne identite-
na istu frekvenciju podešene energetske te, niti na zov “ontičkog marketinga” –
talase boli, patnje i egzistencijalnog očaja: sprva nadaju kao “pjesme makar tim nepristajanjem ništa ne dobili:
“Trudnice su s transparentima nadi- u prozi”) ni u jednom dragocjeno je da izgubimo (ratosiljamo,
rale od/ jezera i preko jednosmjerne uli- zabacimo, razdužimo) sve ono što naše
ce silazile/ u grad. Sam Bog zna kamo su momentu ne zapada u postojanje čini utvarnim, sve ono što stoji
se uputile?! // Jedne sam zimske noći go “filozofiranje”, ne usmjerava između nas i naše čovječnosti.
spavao pod/ otvorenim prozorom. Na- “Pjesnik umire kao siroče. Umru tra-
polju su/ lepetale pahulje i ja sam želio se ka racionalizaciji, ka bilo ve i vode,/ nebo i zemlja, umru djeca i
umrijeti/ zbog nesporazuma s majkom. kakvom “proumljenju”, roditelji, prijatelji, umru/ njegove žene,
// Šta bi o tome mogle misliti one koje/ umru domovine i životinje, ljubavi i/ mr-
jesenjim gradom sad pronose svoje/ plo- interpretaciji ili pouci. žnje i sva druga moguća bića – sve što je/
dove? Šta bi mislile o tome da/ njihovo nastanjivalo njegov svijet umre. Drugi
dijete poželi umrijeti? // Te kolijevke i ti perimeter ulazi/ crnomanjasti migrant pjesnik za/ to ne mari – šokiran je sazna-
kovčezi naših umornih/ tijela.” (“Koli- i zaobilazi nas. Pas lutalica je/ njuškao njem da neko od njih/ uopće može umri-
jevke i kovčezi”, str. 12.) pred vratima kafane – ništa ne zna o na- jeti, i da se taj jadnik zacijelo/ potrošio,
Krhotinska priroda svijeta oslikana je puhavanju/ cijena. Sa studenim vjetrom predao. (Tek pred svojom smrti shvati
i naglašena fragmentiranjem slika, iskaza, od jezera javi se sjećanje na/ sina. // Bela da je/ prije njega umro pjesnik. I tad mu
zbivanja pa i bića (bića kao teksta) – ri- mi je skotna, kaže Želja, poteže, i topće bude žao – sebe.) // I kad po njima plju-
ječ je samo o tome da se ti fragmenti na nogama/ u mjestu. To mi je oko stotinu ju, i kad im se dive, svi ti/ rimovatelji i
novi način sučele ili uvežu jedan s dru- maraka po štenetu. Posvađali/ smo se i ja pjesnici slobodnog stiha znaju da svijet/
gim; kretanje kroz tekst izlomljeno je, sam ga, onako očinski, odalamio – i to postoji samo zato da bi bio opisan. Takav
njime se postiže da na prvi pogled nes- je/ bilo to – prije šest godina. Sedam? // kakav/ je – prostran ili skučen, miran ili
pojive stvari, detalji, predodžbe, pojmo- Lutalica sad zapišava džamijski zid i loza zavađen, ispunjen/ smrtima ili iscrpljen
vi, stavovi, postupci, gestovi... “nalegnu” se izvija ka/ zrnu graška. Poznanik, rudar, životima – za njega se vrijedi/ boriti, jer
jedni uz druge, proizvodeći tim srazom/ rekao mi je da zbog/ crpljenja slane vode je on najbolji od svih mogućih svjetova./
preklapanjem jače osjećanje ili ponorniju cio grad lebdi nad prazninom./ Sutra će Pjesnikovih. // I zato, kada umre pjesnik,
misao u vezi s rečenim (što se diskurziv- biti toplije, velim, pogledam u prazninu i svi ljudi moraju naviti/ satove, okupiti se
nim ili jednoznačno-neupitnim govorom/ krenem.” (“Praznina, 1”, str. 39.) i doći na sahranu, da im poslije/ ne bude
jezikom ne bi moglo postići). Otklon na Nema skoro nijednog stiha u ovom žao. Da sa njim ne nestanu.” (“Kako umi-
kom insistira pjesnik jeste zapravo otklon tekstu koji nije “krivo”, na “nemjestu” re pjesnik”, str. 59.) n

STAV 19/11/2021 79