Page 76 - STAV broj 155
P. 76
STAJALIŠTA prozorsko okno
Piše: Crtice iz dnevnika
Safet POZDER
Eto te k’o
pravi hodža
I kao učenik medrese i kao student FIN-a, u sebi sam nosio jednu
jasnu i preciznu fobiju. Naime, mislio sam: mogu biti hodža, ali
umrlog opremati, e to neću nikad za nikad. Ne smijem i tačka. I baš
kad sam se uklopio u džemat, javiše mi da sutra ima dženaza. Ko
je umro? Muškarac. Majko moja mila! Ako kažem da ne smijem
opremati, svako će reći: “Kakav je to hodža?”, i neka će, jer bih i ja
tako rekao da sam na njihovom mjestu. Ako odem da opremam,
skljokat ću se pored umrlog i eto ti još veće sramote
Još od medresantskih dana vo- iskustva apsolutno nisam imao. Ni bosanskim džematima, od Goražda do
dim svoj interni dnevnik i bilje- iskustva, ni opreme. Glamoča. Sve u svemu, prošlo je lijepo,
žim sve ono što smatram bitnim a ljudi su prilazili, selamili se, nudili
i zanimljivim. Nekad su to samo Na prvu teraviju bahnuo sam posve pomoć i stavljali se na raspolaganje dok
kratke crtice, a nekada i duže zabilješ- obično obučen, s pantalonama – nisam se ne snađem.
ke. Rijetko se vraćam napisanom, a i čak siguran ni da su bile “na peglu” – i
kad se to desi, primjećujem da mnogi majicom dugih rukava. Sve što je uka- Dani su izmicali i već sam se svi-
“glavni likovi” stranica moje prošlosti zivalo na to da sam hodža bila je kapa kao na novu sredinu, a onda mi je bah-
više nisu među živima. Možda baš zato “bjelica” na glavi. Novi hodža uvijek nuo rođak Nermin i iznenadio me ne-
rijetko čitam svoje dnevnike, a možda je bio zanimljiv ljudima, pa su i sva- čim što nisam ni očekivao: kupio mi
to jednostavno i treba biti tako. ki moj korak kroz džamiju pratile oči je pravu pravcatu ahmediju, a njegova
velikog broja znatiželjnih džematlija, tetka Selma sašila mi je džubu. E, sad
Bilo kako bilo. U istom džema- što je samo povećavalo ionako prisut- je valjalo opet preživljavati onu počet-
tu sam već petnaest godina i zajedno nu tremu. Ramazansko iskustvo mi je ničku tremu i osjećaj kada svi bulje u
s dobrim i vrijednim ljudima prošao nalagalo da je učtivo da se prije same tebe. Već su se navikli da ih predvo-
sam sito i rešeto povratničkog života. teravije kratko predstavim ljudima, a da dim s bijelom kapicom na glavi. Ova-
Danas u stranice svog dnevnika uglav- eventualni vaz ostavim poslije namaza. ko, čim uđem u džamiju s ahmedijom,
nom bilježim kako mladi ljudi odla- bit će kao da se pomolio novi hodža. I
ze u Sloveniju, Austriju, Hrvatsku ili Predstavljanje je prošlo glatko, kla- bilo je tako, premda sam se pravio da
Njemačku; bilježim kako se u prvih 40 njali smo teraviju i već sam se spremao se ne dešava ništa neobično. Klanjali
dana tekuće godine obavilo 9 dženaza, za vaz. Kroz glavu su mi prolazile ri- smo namaz, kratko sam vazio i počeli
te 0 vjenčanja i 0 novorođenih. Bilje- ječi jednog starog hodže koji mi je go- smo se razilaziti. Na hodniku me, po
žim još štošta i onda odlutam na svoje vorio: “Kad ustaneš da vaziš svijetu, ti običaju, dočeka jedna predivna nana, či-
prve dane u mom džematu, oivičene u samo zamisli da su pred tobom glavice jem se osmijehu i dobrodušnosti teško
mom dnevniku. kupusa, i pričaj!” Kako sam god poku- moglo odoljeti. Zehra. Znao sam da će
šao zamisliti, preda mnom su bile glave dati neki lijep komentar jer tako čista
Tamo piše da sam u Prozor došao ljudi i žena. Na svakoj glavi bila su po duša i ne umije drugačije.
2003. godine, i to direktno iz fakultet- dva oka i svako je piljilo u mene. Snašao
skih klupa, neposredno nakon što mi je sam se, vazio sam kratko i usput spo- “Mašala, mašala”, govorila je skla-
otac preselio na bolji svijet. Ako izuz- menuo neke od simpatičnih zgoda koje pajući ruke pred licem, “eto te k’o pra-
memo ramazanske prakse, imamskog su mi se dešavale ranijih ramazana po vi hodža!”
76 22/2/2018 STAV
