Page 77 - STAV broj 155
P. 77
“Čuj k’o pravi! Pa kakav sam dosad tada gasulim i nikada nisam imao bilo Prvom prilikom bahne on kući i od-
bio?!”, pitao sam, više da se našalim. kakvu neugodnost. Štaviše, već poslije mah s vrata veli svojoj Zehri:
dženaze se ne uspijevam ni sjetiti lika “Majko!”
Nije odgovarala. Nije ni morala od- onih koje sam gasulio. Ili je to neki od- “Hajde sine, uđi! Jesi li se umorio?
govarati. Taj osmijeh i ta čehra naših brambeni mehanizam kojim podsvijest Jesi li gladan?”
nena govori više od bilo kakvih riječi. potiskuje ono što joj baš i nije prijatno, “Majko, molim te, nauči me Fatihu.
ili je posrijedi Božija intervencija ko- Moram to znati!”
Godinama sam sa teravije izlazio jom olakšava svojim robovima, ili je u Helem, posadila njega Zehra pre-
okupan Zehrinim osmijehom i lijepom pitanju nešto treće – ne znam i ne za- dase pa počela:
riječju. A onda je došao edžel, klanjao maram se time. “El-hamdu lillāhi...” – “El-hamdu
sam joj dženazu i bio vrlo tužan. lillāhi...”
Ona divna Zehra, rahmet joj lijepoj “Rabbi-l-’ālemīn”
Zehri ću se vratiti nešto kasnije. Za- duši, ima sina. Vrlo živopisna ličnost. – “Rabbi-l-’ālemīn...”
držao bih se na dženazi. Neki ga simpatišu, neki preziru, ali je “Er-Rahmāni-r-Rahīm...”
upečatljiv gdje se god pojavi. Volim – “r-Rahmāni-r-Rahīm...”
Naime, i kao učenik medrese i kao kahvenisati s njim, između ostalog i “Māliki jevmi-d-dīn...” – “Māliki
student FIN-a, u sebi sam nosio jed- zbog toga što me čehrom podsjeća na jevmi-d-dīn...”
nu jasnu i preciznu fobiju. Naime, mi- rahmetli majku. “Majko, pa to je Elham!?”
slio sam: mogu biti hodža, ali umrlog “Sine, pa to ti je Fatiha!”
opremati, e to neću nikad za nikad. Ne Jedne prilike mi ispriča nešto što je “Pa, znam to. Eeee, moja Zehra, a
smijem i tačka. u mom dnevniku precizno zabilježeno. šta sam se puta pravio da nešto učim
i mrdao usnama, a nisam ni znao da
I baš kad sam se uklopio u džemat, Veli on, u onom sistemu bio ko- znam Fatihu.”
javiše mi da sutra ima dženaza. Ko je munjara, kao i većina. Došao rat i on, Ne sumnjam da se i tada Zehra na-
umro? Muškarac. Majko moja mila! Ako kao viđeniji i ugledniji član lokalne za- smijala onako kao što je samo ona zna-
kažem da ne smijem opremati, svako će jednice, često bi bio u društvu raznih la. Ne sumnjam ni u to da bi se od ovog
reći: “Kakav je to hodža?”, i neka će, majora, komandanata, oficira... Kad mog dnevnika, barem iz ove hodžinske
jer bih i ja tako rekao da sam na njiho- bi god naišli pored kakvog mezarja, faze, mogla sklopiti lijepa knjiga. Eto,
vom mjestu. Ako odem da opremam, posebno šehidskog, uslijedila bi ko- sad sam se odao. n
skljokat ću se pored umrlog i eto ti još manda: “El-Fatiha!” Svi bi digli ruke
veće sramote. i učili. Kaže, digao bih i ja, ali ne bih
učio. Zašto? Ne znam Fatihu.
Suma sumarum, nisam imao kuda,
ušao sam u gasulhanu i ogasulio umrlog
bez ikakvih problema i poteškoća. Od
STAV 22/2/2018 77
