Page 38 - STAV broj 278
P. 38

25 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI – KULTURA SJEĆANJA



          Faruk Šehić (Bihać, 1970)
          ŠETNJA


          SREBRENICOM




          Kad sam bio u Srebrenici prvi put
          Probijajući se kroz zrak zbog jeze poput želatine gust
          Hodao sam gradom što se preselio pod zemlju
          U njemu je bilo više pasa lutalica nego ljudi na ulici
          Sve što bih vidio pretvaralo se u nešto drugo
          Kuća ovdje nije kuća kao bilo gdje
          Njen rentijer je smrt
          Flora mi je bila strana, iako svugdje prvo prepoznam biljke
          Ali sve što sam vidio upućivalo me na to da sam ovdje nekad davno već bio
          Toliko su se fotografije i televizijske slike upisale u memoriju
          Sila teže usporava korake i jezik
          Svaki posjet ovom gradu ravan je hodočašću, pogotovo prvi put, tad si zatravljen i nijem
          Na povratku u Sarajevo morao sam sebi pustiti krv
          Puls noći da zaigra tijelom i oslobodi bol
          Nesrazmjer između fizičke snage i gorčine ljudskoga poraza, to sam tek tu shvatio

          Kad sam bio u Srebrenici
          Jednom sam došao iz suprotnog pravca, iz Beograda
          Uhvatio me alergijski napad na početku puta
          I paničan strah od smrti gušenjem
          Onda šetao noću ulicama Srebrenice izliječen
          Vratio se kući u najcrnje srce tame
          Niz Učinu bašču i Reufa Selmanagića Crnog
          Prozori su bili mračna špigla
          Iz dimnjaka izbija samoća umjesto konopca od dima
          Strašna je tišina ovdje, peti element, jezik onih kojih nema
          Kuće sam zamišljao kao živa bića
          Da u svojoj glavi ovaj prostor naselim životom
          Potok je šumio između tamnih nastambi
          S one strane zavjesâ mrak je puštao svoje micelije
          Srebrile se duše mrtvih
          Kuće bez fasada zavitlane duboko u noć
          Betonske stepenice na kojima se šćućurila mačka - krznena opruga topline
          I jedna dunja na stepenicama ostavljena da sazrije
          Šetnja noću Srebrenicom me ispunjava nadom
          Približava zvijezdama spasa
          I vraća dostojanstvo mome biću

          Kad sam bio u Srebrenici
          Osjetio bih kolosalnu zbrku kosmosa bez boga
          Težinu svoga tijela, kojeg, ovdje, kao da sam nosio po kazni
          Da, osjećaj krivice je zrak koji izdišemo
          Nijedna pjesma o Srebrenici nikada neće doći do svoga kraja
          Beskrajna je tuga njena muzika
          Baština naših duša

















         38  2/7/2020 STAV
   33   34   35   36   37   38   39   40   41   42   43