Page 37 - STAV broj 278
P. 37
Enes Topalović (Bare, 1963)
EPSKI JUNACI U SREBRENICI
Umorno joj srce još zadrhti na usnama
Duša zapise i bore pečati na čelu i obrazima Od Hasana još nisu našli ništa
Tuge, suze i molitve klešu svoje reljefe Ni od mog Rifeta
Dok pitam je: Od Nure... ostao vrisak, do neba,
Da li su znali šta rade, majko? Kad se nakon devet mjeseci pojavila u Tuzli...
Jesu, sine, znali su Petnes i po je imala kad su je odveli anamooni
Još uvijek se o zlima i pjesme pjevaju I niko je nije prepoznao u Tuzli
Oni pjevaju, a ja dovim Osjedjelu, sa bolom i trudovima u stomaku
I molim Ga da preselim Smjestili je da rodi
Prije nego razum izgubim A ona skočila sa trećeg sprata
Dijete moje, dušu joj jadnoj poderali zli ...
Halali, majko, nisam želio jariti tvoje boli
Smijem li o tvojim žrtvama pisati? Tijelo joj se zatrese, usne zadrhtaše, zaplaka, suze prelile
Sve nebeske spratove, te liju, liju, ...
Ne mere se to opisati, sine I prelijevaju dušu, onima koji je imaju
Ne mogu moje boli i tuge ni u čije riječi
Nema ih takih i tolikih Allahu Svemogući, zavapi u dlanove, uzmi i mene
Da ih vidim bar tamo sve!
Šutimo, do neba.
****
Iz dušnika joj se otkidju komadi duše,
Kroz uzdahe Nad grobovima i provalijama
Drob njen razapet, još uvijek
Tek prolomi iz nje, kroz jecaje: Traži plave leptire
Djeco moja, Ahmete, Rasime, Hasane, Izete, Koji pokazuju masovne grobnice
Nuro moja, rano moja!
Na rame joj slijeću i tješe njene nepreboli
(Doziva ih, u sebi - iz sebe)
Po zemlji još hodi, i ne hodi,
Blago tebi, Rifete, što su te sa njima odveli, Presvisnula slika
Kad nisi doživio Iskapale oči, ispijena lica
Da nejmamo nijedno od naših petero! Još traži kosti i krpe, kroz suze
Traži i doziva ljudske duše
Od Ahmeta našli dva rebra Nađene i izgubljene
Zamotana u truhloj košulji
(Na Sudnjem danu će krvoloci Duše Srebrenice
ostalo tražiti)
Od Rasima poznala krive zube Čini se da huda i nešto zbori
U polomljenoj vilici (Ili joj sa usana vapi dova
Lubanju i prazne očne duplje Ili joj uvehloj duša gori
Mu polomili i kosti oko Srebrenice Il dogorjeva)
Rasijali da niko ne može naći
(Allah će njemu sve smrskano Njene suze tek ponekad zatalasaju poneko
složiti ponovo – ponovo će sinuti RavnoDušno more
njegov osmijeh – Sunce majkino) A čini se da ih Svemoćni pakuje
Od još nedozrelog Izeta ostala samo cjevanica I u razorne orkane
I Hasanova cipela na njoj, za dva broja veća
STAV 2/7/2020 37
